Jao, što volim kad prisluškujem svađu između muža i žene u restoranu (nisam posve kriva: derali su se, a sjedili smo praktički stol do stola), a onda on kaže nešto što u meni izazove potrebu da mu zabijem vilicu u bliži testis. Zadovoljila sam se vizualizacijom njegove boli, no dalje nisam mogla jesti, prisjelo mi je. Znači, žena je mužu našla ljubavne poruke u mobitelu (ne svoje), a on joj je pred cijelim gradom objasnio da je paranoičarka koja umišlja stvari i da može biti sretna što je on neće ostaviti jer pokazuje ogromno nepoštovanje s tim što mu kopa po stvarima i nema povjerenja u njega. Kad ju je ljutito ostavio da sjedi sama i uplakana nad svojom salatom, palo mi je na pamet da joj diskretno dodam salvetu s napisanim šalabahterom za nastavak dijaloga kod kuće. Ali nisam. Život me davno naučio da se čovjek ne smije miješati u stvari koje se njega ne tiču, koliko ga god živcirale. Ali, ajmeeee, kako me živciraju!
Nisam ja za kopanje po mobitelima. Smatram to dječjom bolesti. Nekak mi je to ispod nivoa. Malo manje grozno od, primjerice, provaljivanja u mail, chat, Facebook account i slično, ali svejedno jadno. Majke ti, ako dođeš do toga da misliš da tamo negdje u virtualnom svijetu ima nečega za što ti ne znaš u stvarnosti, situacija je već dovoljno loša. Ali ne želim se praviti važna i lagati. Neću reći da nikada nisam osjetila poriv da zgrabim taj prokleti telefon i pregledam SVE poruke u inboxu. No moj poriv za kontrolom srećom nije maligne prirode. On je više kao fantomska bol na mjestu gdje je nekad davno bilo bolesno tkivo: kad je loše vrijeme, zna me jaaaako zaboljeti. To je valjda tako sa svim starim ranama. To je valjda tako s povjerenjem. Kad je jednom iznevjereno, teško se oporavlja. Pa čak i uz najbolje doktore na svijetu. I zato bih zapravo voljela stati ispred tog varalice iz restorana, a ne ispred njegove žene. Smirila bih svoj bijes samo susretom s njim u liftu. Zamišljam kako ga primam za ramena i govorim: Slušaj me, ti, papčino jedna. Uopće me ne zanima gdje si bio i što si radio. Ali budi faca i priznaj svoje pogreške, a nemoj uvjeravati jadnu prevarenu ženu da je luda. No ne mogu ja tu ništa, to je priča stara kao Biblija. Od žena se očekuje slijepo povjerenje, pa čak i onda kad je svima očito da ga više nemaju zašto uzgajati. Mnogo se govori o povjerenju u vezama. To je, kao, KLJUČNA stvar za jedan zdrav odnos. Ozbiljno. Odite kod bilo kojeg psihijatra, kupite bilo koju knjigu za samopomoć, upišite bilo kakav tečaj za samopouzdanje. POVJERENJE je rješenje! Evo što ja mislim. Povjerenje nije nužna defaultna postavka u glavi jedne, primjerice, tridesetipetogodišnje žene. Često su takve cure bile ranjene, prevarene, ponižene. Znam mnoge žene koje su jedva ustale s poda nakon što su saznale što im se događa iza leđa. Znam mnoge djevojke koje su posivjele i dobile tikove od boli.
Znam mnoge cure koje sumnjaju, no ne usuđuju se pitati ili provjeriti. I one nisu luđakinje. Zbog ove gospođe u restoranu, kao i zbog svih koje su se pronašle u opisu, vraćam se na temu koja je i meni dugo bila bolna točka. Muškarci često očekuju slijepu odanost. To je valjda ostatak iz vremena kad su bili jedini privređivači u obiteljima. No i danas, kad se raspored snaga (i obaveza!) znatno promijenio, gradom hodaju izluđene žene koje ne znaju više što je stvarnost, a što njihova snoviđenja. Za sve takve moram reći da se povjerenje, po mom mišljenju, zaslužuje. Prošla su vremena kad se ono davalo na kredit. Zašto i bi? Zvuči malo ludo, znam, savjet o nepovjerenju. No zapravo zagovaram hodanjem svijetom otvorenih očiju - jer poznajem brojne žene koje nisu znale prepoznati granicu između pristojnosti i gluposti. Da te prevarim, znala bi, čuje se često u idealnim vezama, posebice nakon seksa u odjecima orgazama. Zanimljiva je stoga činjenica da je, u svim vezama za koje ja znam da su se raspale zbog prevare, žena doznala - posljednja.
Priznajem, ako si dopustite misao da je možda i vaš dečko spreman zastraniti, to vas može ponijeti u divlje vode raznih paranoja. Ne govorim da svi varaju. Ne govorim, Bože sačuvaj, da su svi gadovi i papčine. Ne govorim ni da svi imaju lascivne poruke u mobitelu poput ovog idiota kojemu je žena na koncu i ručak platila. Ali govorim da varaju mnogi. Ne mislim pritom na otvorene brakove, dogovore, oproste i slično. Govorim o poslovnim putovanjima, sitnim satima na momačkim večerima, govorim o vremenu kad ste vi s djecom, s curama, na poslu. Govorim da je u redu sumnjati. I da vam nitko ne bi smio reći da ste ludi zato što vam je čudno kako je on odjednom počeo ići pišati s telefonom u gaćama. Dugo sam razgovarala sa svojim mužem o ovoj temi. Bio je nešto ljut na mene jer ispada da propagiram sumnju u muškarce.
Zašto je logičnije da žena sumnja u svoj zdrav razum nego u svog frajera?
Nisam to rekao.
Naravno da nisi, ali to je najčešći rezultat takvih situacija.
Nije stvar samo u vezama. Danas vam lažu svi: od medija do vlade, od tete u dućanu do majstora koji kaže da će doći zalijepiti ogledalo, a onda se ne pojavi. I iako je i mene mama učila da dobronamjerno vjerujem u ono što mi se kaže, u deset sam godina, koliko je otprilike prošlo od mog odlaska iz roditeljskog krila, prošla dirljiv put od ljudofila do ljudobofa, te se bojim da su moje sumnje u ljudsku riječ sad već sastavni dio mog karaktera. Ne vjerujem konobaru da je dnevni meni svjež, ne vjerujem poznanicima da će mi vratiti novce, ne vjerujem bedinerici da će oprati veš baš onako kako sam ja to poželjela. Ne vjerujem vijestima, ne vjerujem digitalnoj vagi.
Ne vjerujem bakama na placu, ne vjerujem reklamama jer mi jedna od najboljih prijateljica radi u reklamnoj industriji.
Vjerujem li muškarcima oko sebe? Većinom, iskreno - ne. Svačega sam se nagledala, za neke prevare nažalost znam i prešućujem ih jer ne mislim da je na meni da ih serviram na tanjuru. Tužna je činjenica da se moramo paziti laži kao najraširenije bolesti u modernim vezama. Nemojmo se zavaravati: žena u restoranu lako može biti bilo koja od nas. Vjerujem li svom mužu? Apsolutno, bez ostatka. Zašto? Jer ne želim živjeti u paranoji i doma, kad zalupim vrata i iza sebe ostavim lažljivi vanjski svijet. Iz veze u kojoj se trzam na zvuk njegovog mobitela davno sam izašla, i to je bila najbolja odluka u mom životu. Jesam li u svom braku ikada prešla granicu i škicnula malo? Hvala, ali ne bih, bojim se da je to prvi znak ludila…