Navukla sam se u posljednje vrijeme na povijesne romane, s naglaskom na one koji opisuju dvor u vrijeme Tudora. Za razliku od mojih dječjih idealiziranih vizija žena u to doba, krhkih poput maslačka i dobrih poput pasa (koji vole čak i gospodare koji ih biju), žene u vrijeme dinastije Tudor pokazale su mi se konačno u pravom svjetlu: manipulativne, okrutne, hladnokrvne, bolesno ambiciozne, seksualno nezasitne, vješte u latinskom, ali i laganju, i - ono što me najviše zateklo - vječne neprijateljice, posve svjesne da im od ženske ruke nikad neće biti pomoći ni koristi, i da su gotovo sve sestre (i doslovno i metaforički) spremne zabiti jedna drugoj nož u leđa čim se osjete ugroženima.
Zamislila sam se nad sudbinom tih žena, često ovisnih o muževima. Često ostavljene, prevarene, same i nesigurne, nisu imale ono nešto što moju generaciju čini tako različitom od njih - prijateljsku mrežu koja je ponekad jača od obiteljske.
Za čudo Božje, nekoliko ključnih stoljeća nakon Tudora, žene se drže čvršće nego ikada, formirajući male grupe koje doista podsjećaju na obitelji ili tajna društva u kojima se šapuće o svemu (jer, konačno, i zidovi imaju uši), gdje je dopušteno baš sve što nije u vanjskom svijetu. Ta društva doista podsjećaju na Opus Dei. Čvrsta su kao da im predsjeda sam Papa, a imaju pravila koja se ne smiju prekršiti, inače ste ekskomunicirani. Poput: ne poželi ženidbenog druga jedne od članica društva. Ne poželi ni bivšeg dečka jedne od članica društva. Nema laganja, skrivanja tajni, mudre šutnje, muljanja.
S druge strane, ženska društva ne garantiraju probitak u društvu ili novčanu korist (za razliku od Crkve), ona garantiraju nešto puno bolje i vrednije - čistu ljubav. A to je tako prokleto rijetko u današnje doba. Mislim da je, zapravo, u tome i trik.
Zašto smo se, nakon cijele povijesti guranja niz stepenice i podmetanja, krađe tuđih muškaraca, kruna i djece, odjednom, tek u prošlom stoljeću, tako zgusnule, prihvatile, primile za ruke i šapnule jedne drugima tajne riječi koje su dotad bile rezervirane samo za muškarce - Zauvijek tvoja? Odgovora je mnogo. Možda zato što nas je iskustvo (što naše, što tuđe) naučilo da je čuti “zauvijek” iz muških usta nešto što se mora, nažalost, uzeti s dozom opreza i sumnje. Nitko nije imun, ni nakon trideset godina braka, ni nakon petero djece, ni nakon cijelog života pranja njegovih košulja - oni su oduvijek imali pravo otići, ne osvrnuti se, ostaviti nas da režemo žile, odgajamo djecu, skupljamo komadiće krhotina po podu.
Možda smo shvatile da se moramo udružiti, u hladnom ogromnom svijetu koji je postao globalno selo, u kojem su nam frajeri varijabla, a samo prijateljstvo konstanta. A možda smo, samo možda, postale toliko sigurne u sebe i svoje vrijednosti da, za razliku od dvorskih dama, vojvotkinja, pa i samih kraljica, više ne drhtimo nad svojim sudbinama ako smo “husbandless”, pa se možemo okrenuti prema onima s kojim uistinu dijelimo - baš sve, od porođajnih muka do menstrualnih bolova, od strahova o starenju, do dilema koje majčinstvo nosi sa sobom. Otkrila sam tijekom 20-ih da me moje prijateljice, za razliku od mojih frajera, razumiju često bez riječi ili dodatnog objašnjavanja.
Kako se bližim velikoj brojci 30, shvaćam da smo sve prošle slične priče, od tuge do sreće i(li) natrag, od nevinosti do grijeha, od ovisnosti do slobode ili obratno. Kako je čovjek socijalno biće i kako većina treba partnere za život, žene su se okrenule svom rodu u nevjerici i oduševljenju - doista, u svakoj kući postoji netko tko, poput nje same, s jednakim žarom može pričati i o seksu i o garderobi, i o djeci i o kuhanju, i o čišćenju i o prljanju. Netko tko može pričati jednako dugo i brzo kao i ona. Mašala, redefinirano je žensko prijateljstvo!
Odjednom, snima se serija o četiri različite žene kako sjede jednom tjedno u kafiću i iznad svojih salata dijele velike tajne ženskog srca - “Seks i grad”. Misle li kritičari da se to ne događa u stvarnom svijetu, grdno se varaju. Baš mi je jučer Monika poslala poruku na Facebook: “Najdraža prijateljice. Tisuću mi je puta ruka poletjela prema telefonu. Ne mogu podnijeti da si na roamingu, a toliko se toga događa. Vrati se brzo.” Kad sam je jutros nazvala iz kreveta, sekundu nakon što sam probudila oči, umorna od aerodroma i nervozna zbog deadlinea, te prala zube slušajući njezine novosti, obje smo shvatile da se ne događa baš toliko toga.
No obje trebamo partnera, sukomentatora, iskrenog kritičara i koncentriranu potporu. Možemo se uvijek osloniti na Njega, kojega obje imamo, no žene moje generacije naučile su prihvaćati razlike između Ljubljenog i sebe, te utjehu i razumijevanje tražiti izvan ložnice. U kafićima na ženskim večerama, u šaputanju ili glasnom vikanju u klubovima, u neopterećenoj ljubavi njegovom mamom, bivšom ženom, njegovim dugovima, njegovim otkazom, njegovim uspjehom, njegovom impotencijom, njegovom neobuzdanom seksualnom željom, njegovim kompleksima, vašim kompleksima.
Kao što je moja mudra prijateljica, iza koje je 15 godina uspješnog braka, rekla: “Naravno da mi suprug nije najbolji prijatelj. Pa s njim spavam, za Boga miloga!” U vječnoj žensko-muškoj borbi da se razumijemo, žene su se okrenule spolu koji teži tome jednako kao i one - svojem.
Osobno, imam krug, zadivljujuće širok, prijateljica za koje bih učinila sve. Moja mreža je gusta kao engleski puding i čvrsta kao griz kad se skori preko noći. I da, mi smo one žene koje sjede u restoranu i bez rezerve dijele sve, tajne i tračeve, savjete i pokoru. Jedna o drugoj, i trećoj, i četvrtoj, i petoj, itd. znamo stvari koje bi nam mogle prilično zakomplicirati život, znamo najveće paranoje, ne tako pohvalne istine, suze i dvojbe.
No povjerenje koje si dajemo proizlazi iz činjenice da smo sve u istoj poziciji, još jednako fragilne kao i dame s dvora, koje su same proživljavale i izdaju i bolest, i ekstazu i uspjeh. Na koje mjesto to postavlja muškarce ovih dana? Više nisu na pijedestalu ni kraljevstva ni kućanstva, ali imaju šansu biti naši ravnopravni partneri, ljubavnici i ljubavi.
Oni koji mrze vašu prijateljicu jer zna sve o njima i jer, prilično točno, sumnjaju da s njom dijelite stvari koje mu ne služe na čast i diku? Neka se nauče živjeti s tim. Prijateljice su, usuđujem se reći, nov oblik obitelji, čvršći od biološke. I, što je najbolje, dokaz da vječna ljubav ipak postoji.