Čestitam svojoj prijateljici trideseti rođendan. Nešto ju je ulovila panika oko ulaska u treće desetljeće (iako ja mislim da malo i folira) pa je tješim. Kažem: Ma nećeš osjetiti nikakvu razliku, to su samo brojke! No zapravo mislim: Veseli se, draga, više nisi djevojčica! Primijetila sam, naime, da je za ženu s određenom količinom ambicije puno bolje biti već neko vrijeme prisutna na Zemlji.
Malo napacana, malo izmučena, malo iskorištena, malo nervozna, malo ljuta, malo manje naivna. Zrela žena. Ne za majčinstvo, ne za seks, ne za brak, već za - sudar sa stvarnošću. Ah, već čujem mnoge mlade djevojke, samo nekoliko godina mlađe od mene, kako mi dobacuju dok prelazim ulicu: - Ali ja radim već nekoliko godina! - Ali ja sam već majka! -Ali ja sam doktorirala!
Nije do mene, djevojke drage, to vam je tako. Ako ne izgledate izmučeno, džaba truda. Najbolje da na svoja mladolika lica nalijepite umjetne trepavice, ovlaš počešljate kosu koja još nije prošarana sjedinama, navučete neudobne štikle i krenete u noćni život usred radnog tjedna. Nazovite šefa pred jutro, iz preskupog taksija, vraćajući se s aftera i mamurnim glasom prepuklim od pjevanja recite kako vas je ulovila angina i kako nikako ne biste htjeli zaraziti kolege. Iako će šef s pravom sumnjati u istinitost vaše priče, neće vam zamjeriti očitu laž.
Nitko vam to neće zamjeriti. Dapače, nevidljivi kamen vjerojatno će pasti šefu sa srca i on će, čekirajući svoju uznapredovalu ćelenku ravnalom, zadovoljno pomisliti: Ipak je samo klinka, kao što sam i pretpostavljao! Iz tog sam razloga objašnjavala prijateljici-slavljenici kako nam ženski korak u tridesete, osim nekoliko posve prirodnih strahova (biološki sat, bore, sila gravitacije itd.), donosi i privilegiju da budemo ambiciozne i uspješne. Meni je osobno neopisivo laknulo kad sam se krenula približavati novom desetljeću.
Udvadesetima, kako glossy magazini savjetuju, u redu je biti i kurva i svetica, i opatica i učiteljica, i doktorica i medicinska sestra, sve dok si to kod kuće. A što je s pravim doktoricama, prije velikog 30 ili točnije rečeno, prije dubokog glasa koji se prirodnim putem spustio oktavu niže uslijed silnih prehodanih prehlada, glasnih predavanja bez mikrofona, nastupa ili nečeg desetog?
Što je s uspjehom prije nego što izgledamo kao da smo se za njega namučile - i zašto se uopće ženama još uvijek daje za pravo tek kad se na njihovim licima i tijelima vide ozbiljni tragovi mučenja? Ne malo puta doživjela sam kako mi na vrlo ozbiljnim mjestima govore TI, redari, vratari, konobari, vozači, kolege, poslodavci, nadređeni i podređeni. Kao ono, došla mala curica prodavati cvijeće. Ili se igrati odrasle žene. Možda to ljudi čine iz dragosti, ali ako si velik dio života posvetila poslu, kao što je učinio začuđujuće velik broj mojih prijateljica, onda te to s vremenom mora početi malo smetati.
Isto kao i brzinsko ocjenjivanje pogledom tvoje platežne moći u dućanima, usluga preko neke stvari u restoranima, krajnje spora reakcija na molbu za pomoć ili intervenciju, i slično. Naravoučenije glasi: sve dok ti lice izgleda meko kao bebina guzica, možeš se pozdraviti s bilo kakvom vrstom autoriteta ili važnosti. Ili ćeš se za nju morati boriti barem duplo više od, primjerice, jednog muškarca u istim godinama. Ili žene duplo starije od tebe. I zato - oh, tridesete, dođite i spasite nas!
Konačno ćemo na osnovnim iskaznicama imati dokaz da smo zrele za život. Kad moja prijateljica profesorica podigne ton na svog neposlušnog učenika koji većinu predavanja provede na mobitelu, više mu neće pasti na pamet da joj isplazi jezik ili joj se nasmije u facu - ona će se u međuvremenu, između ne dovoljno ozbiljnog djevojaštva i starosti, pretvoriti u zlu vječno namušenu vješticu, koja nosi demode cipele i stalno veže tanak šal oko svog vrata da očuva glasnice.
Moja prijateljica glumica postat će olinjala i upast će u glib uloga između ljubavnica i supruga, te će prestati biti meta zavisti starijih kolegica i glavni lik maštanja starijih kolega. Poslovnu ženu uozbiljit će sredovječni problemi, a liječnica će djelovati kao da ima dovoljno iskustva da vam prepiše lijekove. Kad mladi muškarac uspije, on je na ponos i diku svojih roditelja. On je uzor.
Na njega će često ukazivati generacijama koje dolaze. (Generacijama koje dolaze dizat će se dlake na leđima pri samom spomenu njegova imena.) Kad mlada žena uspije, ona je upitna. Nečija ljubavnica, zasigurno. (Kao da ti neki određeni čovjek u krevetu može osigurati inteligenciju i talent.) Ili prevarantica? Možda tatina razmažena curica? Ili frigidna štreberica? Ono što je posebno sumnjivo u dvadesetima jest činjenica da se netko želi baviti ozbiljnim poslom, a ne tulumariti i ljenčariti vikendima ili loviti muža po narodnjačkim klubovima.
S poslom dolazi i financijska neovisnost, a ona izaziva gotovo jednaku pomutnju. Klinka s lovom?! O, Bože, sigurno je nešto zgriješila! Pomolimo se, svi zajedno, da bude kažnjena za to!
Doista, u posljednjih nekoliko godina, od kad promatram svoje prijateljice kako provlače, skromno, svoje kreditne kartice, kad - gle čuda - vide nešto što im se sviđa - primijetila sam da je mlada žena s novcima na bankovnom računu koji ne pripadaju njezinom ocu, bratu, skrbniku ili suprugu veće zlo od kriminalaca s milijunima više za koje je dokazano da su pokrali državu i orobili narod. Neeee, mlada žena s novcima je upitnog morala, posla ili seksualne orijentacije, čudna je i jalova.
Ostaje nam samo nada, draga moja slavljenice, da će tridesete za nas nešto promijeniti, da će odjednom biti u redu trošiti na sebe (starost je ionako blizu, pa neka nam bude), udovoljavati svojim hirovima (kad s 25 tražiš da zatvore prozor u taksiju, onda si bahata, kad to tražiš s 35 onda si sklona uplali uha; kad s 25 vratiš njoke jer su prekuhane, onda si prokleto razmažena, kad ih vratiš s 35 zasigurno imaš problem sa želucem).
Nadam se vremenu kad ću imati pravo kupiti skupu kozmetiku, otići na spa vikend, voziti vlastiti auto, jesti basmati rižu i piti dobro vino bez osjećaja da netko sa strane misli kako bih zapravo trebala biti zadovoljna s pivom na klupici, ZET-om i crayonom naslijeđenim od mame. I što je najbitnije, bez poslovičnog ironičnog poluosmijeha okoline koja misli da su si djevojčice dopustile nešto njima nedopušteno. Govorim sve to slavljenici dok prelazimo Dežmanov prolaz u namjeri da u “Velvetu” popijemo rođendansku kavu.
Put nam prepriječi mlada bijesna dama na biciklu, skoro nas sruši i zastane. Kunem se, u njezinim sam očima vidjela svu strast života kakvu imaju samo djeca, a na njezinim obrazima proces samoobnavljanja kože koji je u mene davno prestao. Meni su nekidan dijagnosticirali psihosomatski išijas, ja mogu samo sanjati o biciklu u kasnom listopadu, pa makar bili i sunčani dani. Slavljenica popizdi. Djevojčurak frkne nosom i nestane. - Koja… - krene slavljenica. - Ma, pusti dijete - rekoh ja utješno. Vidiš da tek uči voziti.