Kad nekom kažem da vjerujem, osjećam se krivom. Kad, pak, kažem da ne vjerujem, osjećam se još gore. Pa onda većinom, na tu osjetljivu i vrlo intimnu temu, zapretenu i neodjeljivu, barem ne u površnom razgovoru, religije i vjere, većinom šutim.
No kad me prije nekoliko tjedana na putu do divnih Lubenica na Cresu pametni dječak S. (7) na savršenom engleskom pitao: Jelena, do you believe in God? – nisam mogla razgovor preokrenuti i početi fućkati Massimovu novu pjesmu koja je baš krenula na radiopostaji.
Moj auto je malen, u njemu nas je bilo mnogo, no svi su zašutjeli, čekajući strpljivo moj odgovor. Ulovila sam S-ov čvrsti i odlučni pogled u retrovizoru. Za njega je to pitanje bilo jednako bitno kao i sva ona o postanku Zemlje i čovjeka koja postavlja mami redovito (koja onda s nama pobjegne na terasu kuće i duboko diše te me uvjerava da ga još dugo neće moći držati u uvjerenju da je pametnija od njega).
Osjećao je, naime, kako to djeca najbolje znaju, jer im se intuicija još nije pogubila po rukavcima modernog života, strahova i trauma, neku ambivalentnost kojom sam zračila na tu temu.
Nešto sam prtljala - znate onu klasiku - vjerujem da postoji neka više sila, energija, ali nisam praktičan vjernik, ne mogu se povinovati instituciji...
S. je u retrovizoru i dalje strpljivo piljio u mene, kao da ima izravnu vezu s Bogom. Znaš... Crkva je za mene... Progutala sam knedl, osušilo mi se grlo.
Što je Crkva za mene? Eno je, jednu smo baš, kao u najboljem filmu, prošli s lijeve strane. Malena, otočka, kamena, zrači duhovnošću i posvećenošću.
Privlači me, jer dubina moja vjere nije zamućena nijednim grijehom katoličke crkve, no osjećam obavezu ne pripadati organizaciji koja iza sebe ima toliko lošeg u ime Boga, toliko represije, krivog odgoja žena (i muškaraca), toliko zatucanih misli, krutih stavova, i koja je, nažalost, usmjerila društvo u kojem živimo u jednom sirovom smjeru u kojem nema osobne odgovornosti (jer vas Bog - prije, nazovimo stvari pravim imenom - svećenik, može odriješiti svakog grijeha), i u kojoj je “zakon Crkve”, potpuno pogrešno često nazivan “zakonom vjere” ili “Božjim zakonom”, postao obrana od kritičkog mišljenja, razumijevanja, tolerancije, i napretka - svakog pojedinca, pa i društva.
Namjerno ne govorim o religiji koja nije zapadnjačka, koja nije ona u korijenu moje obitelji, a koja je u suvremeno doba najviše iskorištena (da se ne zavaravamo, kao nekad davno, i kršćanstvo) za ubijanja, zločine i represiju.
Odgojena u praznom, okrutnom ateizmu, koji je djelomično bio posljedica partizanskih gena, djelomično socijalističke okoline, a djelomično lakšeg puta - odreći se, zar ne, jednostavnije je nego objasniti S-u (koji me i dalje strpljivo promatra u retrovizoru) kako vjerovati 2015. a istovremeno zaobilaziti mine koje postavljaju nazadne institucije različitih religija, pa i “naše”.
Neuposredivo je, dakako, s onim militantnim užasima koji se događaju po pustinjama bliskog Istoka, neusporedivo je s izvrtanjem islama u cilju kontrole nad osiromašenim i neobrazovanim pukom, ali svaka je crkva u jednom trenutku svoje povijesti, čim bi osjetila moć i vlast, čim bi u nekoj skrivenoj komori omotanoj baršunastim zavjesama, i mirisom tamjana, sakrila ukradeno zlato i dijamante neke zemlje koju su upravo “pokrstili”, lagala i varala, manipulirala, osuđivala i kažnjavala.
Kako objasniti S-u da vjerujem u Boga, oduvijek, unatoč tome što se o Bogu nije govorilo u mom djetinjstvu - govorilo se o Darwinu, o Marie Curie i o penicilinu, no ne i o činjenici da nas nešto, neupitno, vuče da prije spavanja potražimo utjehu u vjeri da nismo tu slučajno, da nismo odabrani po kompjuterskom programu evolucije i sistemu preživljavanju vrste, ali da se bojim kako nije moralno osviješteno pripadati nekoj župi?
Došaptavala sam se s Bogom od dvanaeste, no svećenike nikad nisam pustila blizu svoje duše. Prije svega, vjerujem u iskustvo, u greške koje se ne mogu ispovjediti, koje moramo nositi sa sobom kao stigme, one prave, koje nam pokazuju put i podsjećaju na to da moramo odlučivati svatko za sebe što je pravo a što krivo.
Nema spasenja koje Bog nudi, ima samo odgovornosti da smo pred nebom, ili Nebom, ukoliko vjerujete, najbolji što možemo biti.
Lako je manipulirati osiromašenim narodom, koji nema nikakvu perspektivu. Ponudiš im ideju boljeg života (ikakvog života, ako ćemo pravo), tamo negdje iza oblaka, nakon džihada, nakon njihove misije na zemlji, iskoristiš ih za vlastite potrebe, kao slijepu vojsku koja u ime Boga čini užase.
Kako objasniti S-u da se mnogi od nas zapadnjaka, obrazovani i s tekućom vodom kao neupitnim dijelom života, molimo u vrijeme turbulencije u avionu i pregovaramo s Gospodinom za vrijeme operacija najdražih te dajemo zavjete kad se bojimo i kad smo sami, no u vrijeme sigurnosti i snage, s ironičnim odmakom odbijamo sudjelovati u organiziranoj religiji? Ima i u tome nekog licemjerja, nekog intelektualnog snobizma, no, priznajem, teško mi je podnijeti ikakvo moranje kad je u pitanju vjera, ikakve utege i osude.
Može li nas Bog voljeti ukoliko nismo pošteni, moralni, dobri? Svećenik u mojoj župi (u koju nikad nisam ušla) rekao bi mi, pretpostavljam, da može, jer je on čista ljubav, no ja bih voljela vjerovati da svaka ljubav ipak dolazi s nekom obavezom, pa da nema isprike ni oprosta za ubojice, silovatelje, one koji izvrću Božje riječi. I zato automobilom ne zastanem kod crkve.
Nešto promrmljam S-u, digest verziju svojih sumnji i vjere koju ni križarski ratovi ni pedofilski skandali ni 9/11 nisu uspjeli pomutiti.
Za sve to, krivim ljude, ali oni šire riječ Božju na Zemlji.
Nešto promrmljam, i shvaćam da mu nisam odgovorila, da izbjegavam reći da vjerujem, ali i da ne vjerujem, da se opravdavam, kao da sam primitivna jer mislim da Bog postoji, nazvan i ocrtan od ljudi, onih istih koji mogu biti zavedeni, zli, okrutni, kao da sam izdala svoj odgoj i obrazovanje jer mi je potrebno da vjerujem, da se utješim.
Nešto mrmljam nemušto, nadajući se da je sedmogodišnjem djetetu ta tema ipak nezanimljiva, i da će ga pogled na prekrasnu plažu zavesti.
“What you’re really saying, is that you have faith”, kaže mi S. na kraju, dok sa stijena gledamo u čudo prirode, čudo božje, poklonjeno i posuđeno.
Primim ga za ruku, i kad ga vidim takvog, pametnog i željnog znanja, razumijevanja i punog milosti prema meni, koja se, kao i većina razumnih bića suočenih s bijesom oko užasnih zločina u ime religije, odričem nečega k čemu me srce vuče, što mi preostaje nego da kažem: Yes, I still have faith.