Kad sam se u osam ujutro vraćala u hotelsku sobu crnogorske Ramade, zastala sam, s dva kroasana u ruci, otuđena s doručka, ispred sobe dvoja vrata do mojih. Čarolija me prizvala. Nije ta soba bila ništa manje generička, nije jutro bilo ništa manje rano, nego su u sobi zajedno spavale dvije djevojke, i valjda su ili kretale ukrasti kroasane ili su se vratile s panoramskog doručka jer su vrata sobe bila odškrinuta, a smijeh je odzvanjao hodnikom hotela.
Zastala sam kao da sam doista začarana: ženski je smijeh toliko zarazan, toliko magičan, toliko važan da ne znam zašto o njemu nije napisano više poezije i snimljeno više filmova. Istodobno je rijedak, ali i nezaustavljiv: vidjela sam žene koje se, kao u tajnim klubovima za koje mi ne tražimo pristupnicu ili posebne čestice ispred prezimena, niti da se odrade bizarni rituali za upad, smiju i u najtežim situacijama: migrantice koje nemaju pojma što će se dogoditi s njima i njihovim bebama sutra, žene na rubu egzistencije u sigurnim kućama, žene zapadnog Balkana, čije su sudbine zapečaćene geolokacijom, žene koje su preživjele nasilje, klinke koje su ostavljene i od roditelja i od sustava. Vidjela sam kako se smiju neizgovorenoj šali o ženskom svijetu. Djevojke su me pogledale, zastale su osjećajući moj pogled. Nasmijale smo se jedna drugoj pa obje trećoj, kroasanima u salveti, kavi u šalici. Sve smo si rekle, razvode, pobačaje, preljube, umetke u grudnjacima, loše ljubavnike, nade da ćemo jednom zauvijek otputovati. Sve smo si priznale, strah od visine, strah od krvavih mrlja na novim hlačama, a da nismo rekle ni riječ.
Razumijemo se, naime, preko jezičnih barijera, preko političke ideologije, preko svih konstrukata koje je muškarcima vođeno društvo uspjelo izmisliti u proteklih par tisućljeća. Naša su tijela svuda ista, naša je biologija superiorna tim konstruktima. Spaja nas majčinstvo, ili bijeg od istog. Spaja nas brižnost žene koja u zajedničkom pamćenju nosi teret misli za cijele generacije. Spaja nas grižnja savjesti zbog zahvalnosti prema muškoj velikodušnosti, a spaja nas i submisivna zahvalnost prema muškoj velikodušnosti. Kad sam nedavno usred Ikee u zagrebačkoj Rugvici dobila menstruaciju koja graniči s teškim izljevom krvi, našla sam se u toaletu sa Slovenkom i njezinom djevojčicom. Pitala sam ju za tampon i osmijeh koji smo podijelile bio je sestrinski. U tom je trenu bilo više ritual nego što će ikad vezati tajne vitezove. U njemu je bilo i boli, i rješenja za istu, i patnje, i trauma dolaska u seksualnu zrelost, i veselja zbog kompleksnosti majčinstva, i napora zbog snalaženja u obiteljskom prostoru s malim djetetom. Bilo je tu neizgovorenih, ali podijeljenih priča o oblaganju zahodskih školjki toaletnim papirom, o pubertetskim strahovima u kojima je glavnu ulogu igrala crvena mrlja na ionako upitnim trapericama, o mjesečnicama koje su dolazile u neželjene trenutke, o oplakivanju crvenih mrlja koje bi se otkrile u vremenu iščekivanja plusa na štapiću, o panici zbog izostanka tih istih mrlja u dvadesetima, o panici zbog nezaštićenog seksa, o odnosima koji su bili toliko fatalni da nas nijedan kondom nije mogao zaštititi od emotivne zaraze, a ponekad i smrti. Bilo je u njezinoj sestrinskoj, drugarskoj, ljubavnoj predaji komadića impregnirane vate koja i dalje previše košta (iako je nedavno Škotska uvela besplatno dijeljenje higijenskih potrepština za žene, pa se sve nadamo da će se taj primjer slijediti unutar Europske unije) i šapta o izgubljenim ljubavima, o poslovnim žrtvama - a kad je njezina curica zvonkim slovenskim iz malog WC-a viknula “Gotovaaaa”, osmijeh koji smo podijelile bio je osmijeh mama koje i dalje brišu guze i dezinficiraju svemir bila u igri korona ili ne, osmijeh mama koje su kraljevske kušačice hrane od dana kad se uvodi prva kašica, osmijeh umornih žena koje žude za samoćom jednako kao i za savršenim kaučom u Ikei.
Bilo je tu zaboravljenog seksa, a odmah potom i straha od toga da nas isti pretvara u iskorišteni objekt. Ne trebaju nama ženama masonski redovi, ni pravi ni polupravi: život žene sam je po sebi ulazak u najtajanstveniji klub na svijetu, nevezano uz prezime, ime, broj djece, broj mačaka, broj nagrada u karijeri. Ne veže nas ideologija ni plemstvo, ne vežu nas vjera ni obiteljsko naslijeđe: vežu nas krv, znoj i suze, i to u slučaju ovog reda nisu metafore, nisu simboli.
Nasmijala mi se Indijka na Maldivima kad smo čekale u redu za vagu u sportskom centru hotela, nasmijala mi se medicinska sestra kad sam se srušila u nesvijest zbog tableta za željezo, pa mi je šapnula da ona svoje skrivene drži u ormariću i ne pije ih iako bi trebala, nasmijala mi se stjuardesa kad me Lena cijelu zalila kavom i dala mi da se presvučem u njihovu uniformu, nasmijala mi se Austrijanka Maria koja nam je unajmljivala skije i pancerice kad sam zamolila samo da mi netko pričuva dijete kako bih stigla oprati kosu. Dala je Leni slikovnicu i bojice i namignula mi.
Mnoge žrtve nasilja su me zagrlile na prosvjedima na kojima sam tijekom prošle godine bila. Njihov zagrljaj šaptao je o izgubljenoj i izdanoj nadi, njihova tijela koja su se tresla u sreći zbog pronađene duše koja je snažna za njih svjedočila su mi o kutovima kluba koje mnoge žene znaju: kut nevrijednih, kut nedovoljno dobrih, mršavih, poniznih, vještih u kuhinji ili krevetu, tužnih, starih, bolesnih, invalidnih, nesposobnih čak i vlastitu djecu zaštititi i zadržati. Njihove suzne oči i umorni osmijeh svjedočio je da za njih u tom ekskluzivnom ženskom klubu nije bilo soba o kojima je Virginia pisala, nije bilo VIP salona za privilegirane koje su igrom slučaja mršavije, obrazovanije, bogatije. No, i one privilegirane članice su rođenjem. Ženski klub, najtajnovitiji od svih, u naše će doba postati, konačno, i najmoćniji. Sretan Osmi mart svim članicama.