MAČKA U VELJAČI

JELENA VELJAČA Nisam mogla niti zamisliti koliko se majke male djece natječu međusobno i, još gore, osuđuju jedna druge...

 Marko Miščević / EPH

Kad sam nedavno pitala svoju baku (88) čime je dohranjivala mog oca (63) kad je, tijekom radnih akcija, ostala bez mlijeka, rekla je, s iskrenim čuđenjem, kao da se odgovor podrazumijeva: “Pa, onime čega je bilo!” Ta iskrenost djelovala je neizvještačeno, nepretenciozno i, na određeni način, prijateljski.

Da, hranile su tako majke stoljećima svoju djecu, točno tako, onime čega je bilo, a tako je nekako i danas, osim što danas, ako nisi na radnim akcijama ili u ratnoj zoni, a želiš biti neprijavljena socijalnoj službi ili forum.hr-u kao neprilagođena luđakinja, MORAŠ PRONAĆI SVE ŠTO TABLICE KAŽU.

Ja sam trenutno u visinskim pripremama za potragu za savršenim primjerkom avokada.

Ne znam, doduše, još uvijek može li avokado u Hrvatskoj uopće biti neorganski (Gdje se neorganski avokado uzgaja? Uspijeva li avokado u plasteniku?), ali zaklinjem se na ovaj tekst da ću saznati tijekom ovih dvadeset dana koji mene i moju bebu dijele od dohrane.

Nije dohrana jedini poligon na kojem se vode bitke zvane “jesam li dovoljno dobra majka/žena/osoba”.

Majčinstvo je zaista prošlo nevjerojatan put od tog prijateljskog “hranile smo ih onime čega je bilo” do danas kad te u parku gledaju ispod oka ako nisi spremna buljiti dvadeset i četiri sata u svoje dijete čekajući da se pokaka ili popiški (tzv. bezpelenaši) ili, najnovije, ponuditi djetetu platu u maniri najboljih svjetskih raw food restorana i čekati, uz zvuke vašeg velebnog strpljenja, šum ozbiljnog viška slobodnog vremena, naspavanosti i dobre volje, da dijete od jedva pola godine svojom kraljevskom ručicom odabere komadić na pari skuhane mrkvice te ju pojede, staloženo i elegantno, poput engleske kraljice.

Mnoge se knjige vani pišu o činjenici da su djeca danas preuzela prevlast u domovima zapadnjačke kulture: očevi spavaju po kaučima, majke s djetetom u bračnim krevetima do kad dijete želi, nikako kraće, kuha se sto i jedan obrok, a pojede niti jedan i sve tako u namjeri da se dijete ne traumatizira nametanjem vaše volje.

Paradoksalno, dakako, tvrde te knjige, vaša volja je slomljena - ne od strane djeteta, dakako, nego vas samih.

Da se odmah razumijemo: ja duboko vjerujem, a tako i živim, da bebu ne treba pustiti da plače i da je treba tješiti, nositi na rukama, ukratko ispunjavati svaku njezinu želju (koju uspijete pogoditi, dakako), jer je - pa - mala beba.

I ne bih ni u ludilu nikome poželjela da dijete mora hraniti samo onime što može nabaviti u bespućima Jugoslavije pedesetih. Međutim, ta vrsta kompeticije i neprijateljstva koje se javlja među majkama kad se krene razgovarati o načinu podizanja djece na posve je drugom spektru međuljudskih odnosa od onoga što mi je prepričala moja baka, kad su žene jedna drugoj pomagale, puna srca, ne osuđujući, čak štoviše. Što nas tjera na taj sumanuti, gotovo trendovski pristup majčinstvu?

Kao u najgorem scenariju iz glossy časopisa, gdje žene dižu kredite da bi došle do Louboutin cipela, a tinejdžerice emotivno ucjenjuju roditelje ne bi li došle do ruksaka koje baš “svi imaju i nose”, mi, Majke, padamo u zamku toga kako se nosi, hrani, uspavljuje, odijeva i, u konačnici, odgaja najsretnija beba u kvartu.

Sjećam se jedne genijalne epizode nekad mi omiljene serije “Murphy Brown”. Murphy tek rodi, dijete koje nije planirala, a ni bila spremna za njega, pa, u maniri zlatnog doba sit-coma, pokuša biti prijateljica s “majkama koje ručaju” (složenica koja aludira na “žene koje ručaju”, u prijevodu, socialites - često žene bogatih muževa koje se zabavljaju raznim humanitarnim udrugama, a češće tračaju na ručkovima uz bijelo vino i Chanel kostime).

Na prvom sastanku Majke Murphy ubiju u pojam zbog toga što joj je beba odjevena u običan bijeli no name body. Na sljedeći sastanak Murphy dovede sina odjevenog u preskupi Ralph Lauren kompletić. No, ni to, dakako, nije dovoljno: Majke su joj na kraju prisiljene priznati kako, bez obzira na to što će staviti na bebu ili, još bolje, u bebu, one nju ne žele u svom društvu.

Poanta te epizode je dakako da je i sama Brown upala u zamku okrutne igre “Jedan, dva, tri, najbolja majka si - ti!” Nisam mogla niti zamisliti kako je majčinstvo doista mjesto na kojem se vade otrovne strelice kompeticije i, još gore - osude.

No, da se vratim korak unatrag: svašta sam zamišljala, pokušavajući se i pripremiti, ali i razumjeti svoje prijateljice čak i prije vlastite trudnoće.

No, ona famozna floskula je zbilja točna - nitko te ne može pripremiti na tu razinu ranjivosti (i snage) koja te obuzme kad postaneš majka. Zato je upravo nevjerojatno da su druge majke danas te koje su spremne, u maniri zločestih cura iz srednje škole, pokazivati prstom na onu koja svoje dijete uspavljuje Baby TV-om ili dopusti smoki popodne.

Sve, ali baš sve je predmet procjene: položaj nogica u ležaljkama, način dojenja, način uspavljivanja, kapice na glavi, vrsta D vitamina, početak dohrane. Kao da je majčinstvo mjesto gdje su se cure koje traže sebe mogle razmahati: e, da, tu ću biti najbolja. Ali, zašto i najzločestija? Ja neću svoje dijete, srećom, hraniti “onime čega bude”.

Ali, sumnjam da ću imati vremena da sadim i ručno ubirem sretno voće koje je palo s grane (ni slučajno ono koje još uvijek živi na njoj). Vjerojatno ću morati posegnuti i za Hipp kašicom.

Što zbog posla, što zbog, da si ne lažemo, iscrpljenosti i komoditeta. Da, dijete mi je puno na podu. Ali, ponekad nemam snage pa je u svom krevetiću i igra se šarenim didaktičnim ogradicama (koje sam dobila na poklon, da budem posve iskrena). Kažem svojoj prijateljici, koja je majka troje djece, nekidan: “Tebi treba dići spomenik, draga moja”. A ona replicira: “Svakoj majci. Svakoj.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. kolovoz 2022 21:32