Kad žena ostane trudna, očekuje jednoroge, duge, vilinsku pjesmu i magičnu sinkronizaciju sa svojim djetetom dok po livadama pleše i dok pada ljetna večer uz miris sijena upliće svojoj bebi vijence od tratinčica u kosu. Kaže vam poneka majka da ima i teških trenutaka, da, onako blago vas upozori, i pop-kultura viče o neprospavanim noćima, da, ali hormon sreće je toliko jak da mnoge od nas u svoje partnere učitavaju i kvalitete koje oni, kasnije će se nažalost često pokazati, nemaju kad krene realitet roditeljstva. (Čast izuzecima, dakako.) Realitet je daleko od plesanja na mjesečini, iako neke od nas u prvim mjesecima rade i to samo da bi beba na njezinim prsima zaspala.
Realitet su granice koje treba postavljati, borbe koje treba dobiti a da ničije srce nije slomljeno, računi koje treba platiti, poslovi koji se trebaju raditi da bi ti računi na kraju bili plaćeni, bol koju treba preživjeti kad se vaše dijete naljuti na vas ili kad mu nešto ne uspije, kad shvati da nije najljepše iako ste ga u to uvjeravali skroz do puberteta, ili kad ga trener ostavi na klupi. Realitet je i činjenica da većinu nabrojenih stvari, ali ne samo te, odrade majke i kad su u vezama/brakovima. Ali, realitet ovog (i svih zapadnjačkih društava) su i samohrana majčinstva. U Americi su, čini mi se, taj koncept u potpunosti prihvatili pa, kao što kaže jedna socijalna radnica koju dobro poznajem, slave majčinstvo upravo onako kako ono to zaslužuje.
Smatraju oni samohranom majkom tako - ženu kod koje dijete živi. Ne filozofiraju oko toga koliko je poklona tata kupio i kolika je alimentacija: naime, čini se da nisu fokusirani, barem ne kao kod nas, na toliko mržnje prema ženi koja ima potrebu da se slavi njezino majčinstvo. Misle da ženi kod koje dijete živi većinu godine ne treba rasprava o imenovanju njezina statusa. Posve im je svejedno je li dijete svaki drugi vikend kod bake ili kod oca. Misle, pretpostavljam, da sintagma “samohrana majka” na ugrožava njezina bivšeg partnera, nego samo nju ojačava, dajući joj za pravo, jezično, da doista, većinski, sama uzdržava, odgaja i podiže dijete.
Nekoliko sam puta i sama za sebe upotrijebila tu terminologiju: nevjerojatnom su se brzinom javili dušebrižnici koji su nabrojali koliko su puta vidjeli moje dijete s ocem, u parku, u šetnji ili u dućanu. Čula sam čak i teoriju da je krunski dokaz da NISAM samohrana majka činjenica da otac moje kćeri živi u istom kvartu. Posramljena i potištena, slegnula sam ramenima i odlučila jednostavno ne koristiti taj termin koji mi zapravo ne donosi ništa. Toj se temi poslije nisam mnogo posvećivala: naime, kao i svakoj mami koju poznajem, ali doslovno svakoj (valjda sam ja posebna sretnica koja se druži samo s moralno ispravnim ženama jer kruži priča da postoje zle vještice koje koriste, pa čak i rađaju djecu samo da bi se njima koristile za manipulaciju ocem djeteta), mnogo mi je značilo da moje jako malo dijete ima odličan odnos s ocem i da ga viđa što je češće moguće. Znate one klasike: nije ostavio nas, ljubavi, ostavio je mene, a tebe nikada nije prestao voljeti, mama i tata tebe vole nepromijenjeno, samo su sad prijatelji a ne ljubavni par, i dalje smo obitelj, i slične bajke koje na počecima veza ne možemo niti zamisliti da ćemo jednog dana, umjesto Snjeguljice i Tri praščića, pričati prije spavanja. Ali, realitet su, nažalost, i drugačiji odnosi. Oni koji ne završe ni prijateljski, ni ljubavno, nego potpunom izdajom svih, ne samo obiteljskih, već i vrijednosti moralnog ultimatuma.
Jedan je takav odnos moje prijateljice, ali to je gotovo školski primjer razvoda tijekom kojeg se otac razvede ne samo od žene, nego i od djece. Paradoks je sljedeći: majka isprva fabricira stvarnost braneći djecu od istine, kasnije joj se ta laž obija o glavu. Majka ga potajno zove, piše poruke sadržaja tipa “danas mu je rođendan” ili “danas je ono u vrtiću, molim te dođi, očekuje te”, laže djetetu da se tata ne javlja jer ne čuje mobitel, moli socijalnu službu da još malo pričekaju s kaznenom prijavom, ali da ga pokušaju dobiti na zajedničku medijaciju. Ali mami je sve teže jer je sve, doslovno sve, na njoj - i loše ocjene u školi, i panika zbog marihuane, i uvod u seksualnost, i prvi tamponi, i prvi kondomi, i dječje suze jer tata više ne živi s nama, i laži o tome zašto ne živi, i pokrivanje jer je zaboravio na obećanje za carting, i konačna odluka da se prizna da je otac, nažalost, ipak klasična budaletina. I taktiziranje - srušiti djetetu magijsko vjerovanje da je njegov otac heroj ili lagati i otrpjeti djetetovu ljutnju na sebe samu. I taktiziranje - reći u CZSS-u da ga želiš tužiti zbog para i/ili nedolazaka, ili pristajati na sve mrvice “dobrote i velikodušnosti” koje baci prema vama, neispavanima zbog skidanja temperature.
I zato kad sam pročitala komentare na tekst svoje prijateljice koja već tri i pol godine u svakom danu prođe sve te ključne točke ambivalentne pozicije samohrane majke, u kojima nepoznati komentatori znaju da “ona” ima milijunsku alimentaciju, niti ne sumnjaju da možda ni kune nije dobila, znaju da je “uzela sve ili bar pola svega”, a niti ne sumnjaju da je možda, kao u određenim slučajevima koje znam, on tražio pola svega njezina, znaju da ona nije samohrana majka jer je tata na Instagramu valjda čestitao djetetu rođendan, a niti ne sumnjaju da je sama godinama u svakom vidu života, nisam mogla, a da se ne zapitam, što to naše ljude tjera na mržnju prema majkama.
Sama je to zaslužila, kad se rastala, da ju još slavimo? A citirana socijalna radnica je u pravu - tek kad počnemo slaviti majčinstvo, možemo očekivati i plodove sretnog odgoja.