Kaže urbana legenda (i serija “Seks i grad”) da postoje žene koje vole izaći u grad, provesti se divlje, neobuzdano, neobavezno i ludo, ujutro se otuširati i nakon toga zamahnuti friško opranom kosom koju tek prosuše (onako kako to samo Amerikanke znaju, oprati kosu i neosušenu je izvesti van na njujorških -30) te veselo, posve mirne u duši, odlepršati na posao, dati deset kuna dečku koji im uparkira auto na zeznuto mjesto, namignuti portiru, spustiti kavu za van na svoj uredski stol, nasmijati se grleno i krenuti u dan, onako obnovljene usputnom avanturom, napunjenih baterija. I nikada ne očekivati da se frajer od noć prije javi, čak štoviše, on se tijekom dana pretvara u nejasno sjećanje, u trač uz mojito, u zaboravljeni poljubac čiji se okus miješa s alkoholom i žvakom.
Taj narativ mi je famozan, duboko ga podržavam, vidim svaki detalj te priče kristalno jasno, volim pisati o takvim likovima i, dok ih stvaram, dok te cure cure iz moje tipkovnice na ekran, da bi me vrlo brzo ostavile pokušavajući živjeti neki bolji život bez stroge majke, zavidim im na i njihovoj kosi (moju ako ne posuše tri profesionalna fena i stvarno strpljiva frizerka jakih ruku izgleda kao posušeni grm blizu spalionice), ali i na neopterećenosti ljubavlju. I dok serija “Seks i grad”, koja je promijenila način na koji se pišu, produciraju i igraju ženski likovi na televiziji, slavi 20 godina otkad smo upoznale seksualno neobuzdanu Samanthu, histeričnu, ali šarmantnu Carrie i one dvije druge, i dalje nisam sigurna tko su te žene.
Ne baš ti likovi, dakako, one su mi posve jasne, ali ove iz moje mašte, koje su ravnopravne frajerima, kao ono, ma nema veze, to je samo seks, samo afera, samo dodir, samo koketerija, samo sexting, samo luda noć koja se poslije čini kao san.
One su moj feministički mokri san, enigma koju nikad nisam razriješila. Volim ih beskrajno, divim im se, mislim da su fantastično genijalne i dajem im svu moć koju zaslužuju, ali pitam se, ponekad, jesu li izmišljene. Ima duša i duša, dakako, i neka cvjeta stotinu cvjetova, ali taj imperativ da svaka od nas mora biti otvorena za to da ništa više nije važno i da ništa više nema dublji značaj od paralelnog života jednako je nasilan kao i ono nekadašnje očekivanje da se svaka žena koja je provela večer s naočitim mladićem za njega i uda. Ima u tim likovima nešto odvojeno od emocije, od života koji je prirodan, od želje za konekcijom, za kontaktom, za dubokom povezanošću zbog koje smo valjda rođeni i živimo kao intelektualna i emotivna bića.
Ima u tim likovima nekog očekivanja usputnosti koje smo dužne dati kao emancipirane osobe (molim vas, učitajte ovdje hardcore navodnike), jer se emancipaciji pogrešno dodaju oznake onog najgoreg površnog muškog ponašanja, nekog obećanja da nam nije važno ništa osim dobre zabave - bez ikakve želje da to zanemarim, ali potraga za dubokom povezanošću o kojoj barem možemo maštati u periodu u kojem se ljudi upoznaju je, čini mi se, nešto što nas čini humanom slikom nekog romantičnog ideala o ljudima. Ta okrutna zamjena teza u kojoj feministkinje ne podnose muškarce pa zato, ako ih frajeri slučajno i privlače, a prevladavajući PR tvrdi da smo većinski ogorčene lezbijke čija je jedina pokretačka snaga žudnja i zavist prema muškom spolnom organu (koji u toj desničarskoj fantazmagoriji predstavlja moć), samo ih žele iskoristiti, kao seksualne objekte kojima ne znaju ime ni broj.
I dok mogu zamisliti umjetničke projekte takvog karaktera, čini mi se da u realitetu žene i dalje žele prepoznati misao sličnosti, duhovnog povezivanja ili barem jednostavnu privlačnost mimo one fizičke. Ta sloboda, kreirana kao neki perverzni nastavak seksualnog oslobođenja u šezdesetima, gotovo kao okrutni zločinački spin koji, opet, pretpostavlja ono što naša tijela i duše očekuju, trebaju i žele, danas pojednostavljeno stoji kao opozit konzervativnom pristupu životu.
Seks, droga i rock’n’roll ili seks, brak i svećenik je sve što nam se nudi, dok je, iz meni nepoznatog razloga, siva zona nestala, a ljubav postala barokno prezrena, ismijana i patetična. Feminizam je nekako opet uspio biti odgovor na muške potrebe, iako, priznajem, to je jednostavno prirodni tijek svemira već nekoliko tisućljeća, i iz te je magnetične dinamike jako teško izaći i jednima i drugima. Nisu naše prethodnice spaljivale grudnjake, naime, da bi se frajeri mogli lakše diviti njihovim sisama. Ljubav je i dalje na pladnju, mi je nismo odbacile kad smo prigrlile orgazam. A što se tiče feminističkih očekivanja od muškaraca, čula sam nedavno da feministkinjama ne trebaju vitezovi. Ako je taj stav simbolički prikaz nekog odbacivanja ideje da će mlad, plav, bogat i lijep kraljev sin doći i poljubiti te dok spavaš nadrogirana normabelom, u redu, pristajem da ne treba biti vitez.
Ali vitezovi nisu samo sjajan oklop, velik auto i točne riječi usred noći - vitezovi su i točne riječi usred usranog dana (usranog i kao maglovitog od smoga, i kao usranog od dječjih pelena prepunog Campylobacter stolice).
Vitezovi su i oni frajeri koji ne traže kvačicu na CV-u, koji ne prelaze granicu s nekom ženom ako je ne mogu kasnije podnijeti, oni koji se jave, koji su tu, koji su prisutni, koji su razumni, koji ne bježe, koji stoje iza svojih riječi, žena i obitelji, kojima se može vjerovati, ne jednom, ne slučajno, ne nategnuto, nego iznova i opet iznova. Koji feminizam ne tretiraju kao model stvoren za njih. Tako da, ima ih, i ne treba umiroviti tu lijepu hrvatsku riječ. Kao ni feminizam. Samo ih očito treba stalno iznova tvrdoglavo definirati.