Nikad nisam bila neki ovisnik o cigaretama. U redu, kupovala sam ih (ali samo zato što je rijetko tko pušio te koje su meni odgovarale, a na ništa drugo nisam pristajala), no znale su se pogubiti po torbicama, zaboravljene danima. Kaj, mogla sam izdržati let do Australije bez da pomislim na pljugu. Mogla sam mirno sjediti u kinu. Okej, nisam mogla mirno sjediti u kinu nikad, ali to nije zbog ovisnosti o cigaretama, nego zbog mog nevjerojatno loše kapacitiranog mjehura, ali to je već druga priča. No, u više od petnaest godina mog aktivnog pušenja, nikada, baš nijednom, nisam MORALA zapaliti cigaretu. Sve dok nisam ostala trudna. STANITE S OSUDAMA, NISAM ZAPALILA NIJEDNU JEDINU NAKON DVIJE PLAVE CRTICE NA ŠTAPIĆU! Ali. Nije da nisam htjela. Najgore su se krize, dakako, pojavile upravo u ovakvim trenucima, kad bih pisala u teškom samoizazvanom deadlineu, pokušavajući odraditi posao i spakirati se za putovanje paralelno. Ruka bi mi automatski krenula prema mjestu gdje su nekad stajale moje omiljene cigarete s okusom mentola, tražeći istovremeno utjehu u oralitetu, malo putovanje u regresiju, samo na sedam minuta, dok ne smislim sljedeću rečenicu, samo da malčice zaustavim vrijeme i pravim se da nisam pod stresom.
No, cigareta, dakako, tamo više nema. TRUDNA SAM, NE SMIJEM. Ista se stvar događa s alkoholom. Nekidan sam u potrazi za nekim zaboravljenim sladoledom koji bi mi trebao spasiti život otvorila zamrzivač i ugledala bocu votke. Stajala je tamo kao dokaz nekih drugih vremena (boljih?), onih dana kad smo se zajedno vraćali iz kazališta, a ja otvarala vrata tog istog hladnjaka i ruke bi same kockice leda zasipale votkom i gaziranim (NE SMIJEM, TRUDNA SAM) pićem bitter lemon, da se malo opustimo. Da budem posve iskrena, to je zapravo isključivo moja navika s teških dana na setu - pila bih samo nakon posla, ali nakon petnaestosatnog gutanja prašine i tako XY dana zaredom, votka sama teče niz grlo, kad dođe zima, i rakija isto, a ni vino mi nije bilo strano. Šampanjac?
Dakako, pa jesam li curka ili nisam? Jesam li ikada previše pila? Ne. Ljudi koji me dobro poznaju, uvijek će me opisati kao kontrolfrika teže kategorije: nakon tri čaše alkoholnog pića, prebacivala bih se na vodu, goleme količine, zatim krevet. Ali činjenica da sam se tako mogla opustiti, smiriti, resetirati, proslaviti nešto, bila je posve normalan dio mog života. U stanu sam uvijek imala dvije, tri fine boce, domaću kajsiju iz Beograda, nešto za čašćenje putnika namernika. Sve dok nisam ostala trudna. Dakako da nisam popila ni kap: no, jel’ mi ponekad teško? Izuzetno, i ne pada mi na pamet lagati o tome. Rode.hr i ostale za moj ukus preagresivne majke upozoravale su me da se moram odreći i KAVE - na mom omiljenom Nespresso aparatu činilo se da piše “prijeteći pobačaj”.
Ruku na srce, ja sam prije trudnoće pila do pet espressa dnevno i doista sam smanjila unos, ali taj mi dio pada toliko teško da nekad lažem samoj sebi o tome koja mi je ovo šalica u danu. Ima tu još toga: svježa riba, u popularnoj kulturi poznatija kao sushi i sashimi, koja mi je do prije trudnoće bila savršen obrok u brzini ili kad nemam pojma kaj mi se jede, ili kad mi se jede u autu, ili kad mi se, pa - jede sirova riba. Svježe meso, poznatije kao tatarski, bio mi je na meniju doslovno jednom tjedno i uvijek bih sakrila malo i za doručak. Da, slažem se, tu su žrtve nalik onima s duhovite stranice #hrvatsketragedije, i sama se pitam zašto.su.mi.neke.te.stvari.toliko.teško.pale.da.ih.uopće.zovem.žrtvama. Pa u meni raste novi život i ja bih trebala biti (jesam li?) ludo zaljubljena u svoje dijete fetus te prezirati ostatak žena za stolom kod Ane koje naručuju koktel hugo kad je u Zagrebu jako toplo ili bocu šampanjca u moje ime, ali ja im zavidim. Kad sam ležala i čuvala trudnoću, mrzila sam svakoga tko je doživio nešto lijepo dok sam ja buljila u strop i bespuća interneta. A nekidan sam s frendicom bila u šopingu. Gledale smo jako slatke stvari za bebu, a onda sam kupila tri nova badića - ali fakat mi trebaju, povećala sam se. Dobro, povećat ću se valjda uskoro, ipak sam u četvrtom mjesecu trudnoće. U redu, uopće mi nisu trebali. Jesam li nemajka? Neki instinkt mi govori da bih trebala biti manje sebična i ne patiti za vremenima kad smo otac moje bebe i ja supijani s psima bauljali obližnjom šumom i krali cvijeće iz neograđenih vrtova.
Iznam da je ono što slijedi provod mog života, i da je sve ostalo u usporedbi manje bitno, ali isto tako, dok mi ruka traži taj Marlboro Beyond s okusom mentola, gutam slinu jer znam da je vrijeme “sve što odabereš, napravila si samo samoj sebi, pa kaj, naruči onda još jedan junk u četiri ujutro”, zapravo gotovo, jer nas je sad dvoje, i ruka se odmah povuče, a moja očito ipak psihička ovisnost pomisli: kvragu i sve, ta jedna cigareta bi mi baš sad pomogla da završim ovaj tekst, i da zavaram želudac da nije gladam pa se stignem spakirati i krenuti... To su male stvari, no one upozoravaju na veliku: sebičnost je gotova pojava, a hedonizam odsad uključuje i neka ograničenja.
Dok čekam da prorade majčinski osjećaji i da počnem sliniti za robicom kao za svojim krpicama, da me zaista zainteresira problematika 3 u 1, 2 u 4 ili XYZ u 16 na kvadrat kolica, da se mogu koncentrirati bez slinjenja i nagle narkolepsije na problematiku dojenja i da mogu prestati paničariti oko toga hoće li sad to dijete ukrasti komadić ljubavi svog oca od mog dijela, ne usuđujem se ni priznati pola ovih stvari jer živimo u društvu u kojem je trudnoća sveta misija i svaka je žena blagoslovljena istom. Što i jest, ali to doista ne znači da se ponekad ne smijete osjećati frustrirano, zakinuto, usamljeno, i kao da ostavljate neki svoj stari život - ne nužno bolji, ali poznati, utješni, kreiran po vama i vašim potrebama, što fizičkim, što psihološkim - iza sebe.
Znam da dežurni moralisti mrze kad žene žrtve koje čine u trudnoći (a i kasnije) nazivaju - pa, žrtvama, ali, sorry, dečki, one to jesu i ako se bilo koja od nas tako osjeća, ima na to pravo bez toga da joj nabijate osjećaj krivnje. Mjeriti kalorije, paziti na nutricionističke vrijednosti, odreći se užitaka koji su možda banalni, ali su fini, a ugoda nije zanemarivi sastojak životne sreće, oslanjati se na milost stranaca kao ja danas, kad mi je striček iz pošte donio paket težak dvije kile pa sam pokušala koketno i treperavo zamoliti da ga unese do stana (tisuću i petsto stepenica bez lifta), te zatim u stan, taaako, sve do otoka u kuhinji, molim vaaaas, a on mi je samo blijedo pogledao u trbuščić, ostavši hladan kao špricer na taj moj bijedni pokušaj koketerije - sve je to teško, i tko god vam kaže da nije, ili je muško, ili laže, ili nema pojma o čemu govori. Trudnoća je najdivnija stvar na svijetu, ali je i teška. I ne znam zašto je moja mama šutjela o tome, i zašto žene tvrdoglavo šute o tome, kao da tako sve nas koje slijedimo taj put obavezuje neki zavjet šutnje, u stilu: pssst, nemoj joj reći! Možda odustane, a čovječanstvo onda propadne! Iskreno, sumnjam da bi ijedna odustala. Znam da ja ne bih. Iako mi je zabranjeno podići jedan običan paket s poda. U kojem su se nalazile Grimmove bajke. Predivne, nove i - ne samo za mene.