Čitam jučer kako Meghan Markle neće provesti Božić s kraljicom. A taman me neko božićno raspoloženje obuzelo. Nekidan sam s prozora vidjela kako se postavlja ogroman bor ispred muzičke akademije. Lena je ugledala ogromnog Djeda Mraza u parku Ribnjak, veselila mu se kao da je tamo samo za nju. Zahladilo je, jede se sarma. Pozvala sam sve frendove na večeru za Badnjak, kupila sam par poklončića, onako usput, da izbjegnem histeriju prosinca. Čula sam nekoliko božićnih pjesama. Šljokice su mi se opet počele sviđati. Grlo me zaboljelo: riješila sam to rakijom. Na trenutak sam pomislila kako život može uredno funkcionirati: nekoliko dana zaredom oprala sam kuhinju tako da me jutro poslije dočeka čista, a svi znamo da je to stara poznata varka za iluziju ravnoteže pred Božić. Na jednom poslovnom putovanju kupila sam limenu kutiju. I onda odjednom, Meghan je sve pokvarila odbijanjem otvaranja poklona u kolibi kod kraljice. Što joj je? Kako može biti tako bahata?! U redu, nije da znam kako to otvaranje poklona izgleda, iako vjerujem da su i prinčevi i princeze nestrpljivi kao svako drugo dijete i da trgaju kao manijaci pomno odabrane ukrasne vrpce od po 10 funti. Nije da znam kako izgleda kraljičina koliba, nije da zapravo uopće znam što je to konkretno Amerikanka Meghan udana za princa Harryja odbila, ali to je svakako vijest na lifestyle portalima ispod koje su se nanizali komentari koji se mogu sažeti u jedan koji otprilike ovako glasi: - e pa sad je stvarno pretjerala! Ako vam nije jasno zašto je to vijest na portalima o životnom stilu svih nas Europljana, evo o čemu se tu radi: neka mulatkinja koja je bila dovoljno sretna da se uda za zgodnijeg princa prekršila je pravila. Postoji novinarska struja koja tome aplaudira, postoji i velik dio javnosti koje naprosto nije briga za to, ali postoji i u svima nama ono nešto neshvatljivo i suštinski neopisivo koje nas tjera, čak i mimo naše volje, da nam Meghan malo počne ići na živce zbog tih svojih “nerazumnih” odluka. Zašto joj je, zaboga, tako teško uživati u privilegiji ispijanja punča kod kraljice? Kako može biti tako bezobrazna? Zašto nas toliko nerviraju ljudi koji odbijaju, i samo odbijaju, ponekad bez jasnih razloga, pridržavati se pravila? Kao što je meni inherentno (a možda i potrebno da bih osjećala harmoniju u svojoj duši) da napravim mentalni meni večere za Badnjak, da pozovem ljude, da prizovem sliku božićne jele u kutu sobe u svijest, tako je valjda svima nama potrebno, radi iracionalnog osjećaja sigurnosti, da se svijet organizira prema određenim tradicijama koje se onda, bez puno buke i pobune, ispunjavaju. Što je to život bez Božića, postojimo li ako ga nema?
Vidljivo je to u svim obiteljima, ne samo u kraljevskoj: postoje očekivani rituali koji nas ispunjavaju osjećajem da je ipak sve na mjestu, i da imamo kakvu-takvu kontrolu nad životom (barem svojim). Rituali i nisu loša stvar, daju neku svečanu atmosferu životu, no granica između nametnutih pravila koja se u konzervativnom diskursu zovu tradicijama, jer naprosto bolje zvuči, kao nešto između plemićke odgovornosti i zavjeta danog samom Bogu i precima zaslužnima za našu DNK, i prisile, često nije potpuno jasna. Meghan nas nervira i čini nam se obijesna ne zato što išta znamo o njezinim intimnim razlozima, već zato što se usudila biti “nepristojna”, a zapravo izraziti neke vlastite potrebe i ponašati se tako da ih zadovolji. To je drskost koja je publici nesimpatična većinom zato što je publika prilično ljubomorna na slobodu koju žene poput nje pokazuju. Nije to drskost, to je stavljanje svojih želja i potreba na prvo mjesto, a to se ne oprašta ni neprincezama. Zanimljivo je da smo svi oduševljeno odobravali Harryjev izbor odabranice - drugačija, moderna, glumica, dijete samohrane majke afroameričkog podrijetla.
No, kako je postala europska princeza, morala se odreći gotovo svega što je bio njezin identitet, i zbog čega nam se lik isprva sviđao: i seksi, ali udobnih hlača za jogu, i glume u televizijskim serijama, i želje za porodom u kući. Ne zavaravajmo se: to se pomalo događa svim ženama. Jedno je početak ljubavi u kojoj je ono zbog čega se ističe u gomili opojno, a drugo su očekivanja da se prilagodi, uklopi i nastavi niz navike koja je svima ugodna, jasna, smirujuća. Je, tvoja crvena kosa bila je magična na onom koncertu, ali, koliko ti redovni odlasci frizeru koštaju? U redu, znao sam da se nećeš slagati s receptom za bakalar moje mame jer si veganka, ali ona je stara žena i zaslužuje poštovanje, pa možeš valjda pojesti komad paštete od goveđeg jezika? Zašto sad odjednom ne može zimovati u kraljevskoj kolibi, gdje će ona uopće? Zašto letjeti preko oceana? I nije li to uvreda - za kraljicu, za simbol, za sve nas koji moramo uvijek isto iz dana u dan, iz Božića u Božić? Priznajem da doista ima nešto iritantno u inzistiranju svih “običnih građanki” koje su se udale u kraljevsku obitelj da su nesretne, da im se guše slobode i da imaju potrebu razderati najlonke boje kože i prodisati. Kako se usuđuju unutar svog savršenog balona biti histerične? Zašto Meghan svoju šestomjesečnu bebu forsira na avionski let od 6 + sati, a može se slikati ispred dvorca (u odvratnom kostimu koji samo ludi modni kritičari mogu proglasiti prelijepim)? Zašto nas to toliko čini nervoznima? I zašto su žene uvijek te koje su nesretne, koje se osjećaju kao da se na njih vrši pritisak kako živjeti, kako rađati, kako biti majkama, kako slaviti Božić, kako napraviti mlince i kolače? Jer je to tako, od princeza do nas koje krune vidimo samo u plastici na dječjim rođendanima. Paradoksalno, većina je ženskih komentara na njezin prkos negativna - čini nam se da želi kruha preko pogače, ali nije li se tako govorilo o svima nama u jednom trenutku, samo su se neke slomile, neke plakale u kupaonicama, neke pred novinarima, neke nikad? Zašto onda mrzimo ženu koja ne želi biti ono što se od nje očekuje, već ono što ona jest? Možda zato što je nama, većini nas, to i dalje zabranjeno. Bit ćemo velikodušne, povijest kaže, onda kada se osjećamo da mi imamo tu slobodu. Lako je biti široke ruke kad si i sama oslobođena. Teško je dopustiti ono što ni sam nemaš. Ali netko to ipak mora prvi uzeti, zar ne?