Eto zašto ne izlazimo iz smartphonea, kaže mi moj poznanik T., zagrebački odvjetnik, iznenađen mojim prethodnim člankom o tome kako se muškarci radije zadržavaju u ekranima svojih mobitela, nego da popiju kavu sa zainteresiranom ženom. “Nemamo zašto izaći! Zapravo, meni se ne da niti izmjenjivati poručice: u posljednje vrijeme, kad nemam posla, iskopčam mobitel, zavalim se na trosjed i čitam knjigu! Draža mi je takva subota, nego gubiti vrijeme sa ženama!” Osim zadovoljstva što T. ne spada u većinu Hrvata koji godišnje pročitaju 0,7 knjiga, prilično sam iznenađena njegovom odlukom da ženama okrene leđa: budući da je slobodan, heteroseksualan, dobrostojeći, da je uvijek volio žensko društvo…U čemu je problem? “Cure danas misle da je dovoljno nositi minicu, štikle, mrežaste čarape, da izgledaju kao iz pornića...
Ali, to tako brzo dosadi! S njima se nema o čemu pričati! Nakon seksa, koji isto izgleda kao da je iz pornića, zavlada neugodna tišina. One ne čitaju, ne gledaju filmove, nemaju nikakvu nadgradnju... Čak i da imaju fakultet, većina ih nema blage veze ni o čemu tako da mi ih je neugodno voditi na domjenke, prijeme, partyje - bolje mi je samome”, zaključi T. “Što će mi njihovi propuhani mozgovi?”
Čovjeku bi se moglo učiniti da razgovara s nekim mizoginim bićem poput Otta Weiningera koji je u secesijskom Beču napisao debelu knjigu “Spol i karakter” u kojoj proglašava žene pohotnim životinjama (i to pristojne dame, zakopčane do grla, kakve su šetale početkom prošlog stoljeća prijestolnicom Monarhije), nakon čega se jadan ubio, ili poput rimskog cara Julijana koji je radije provodio noći spavajući na grubim daskama u vojničkom taboru nego u djevojačkom zagrljaju, ili poput Schopenhauera, pa i Aristotela, koji je žene prozvao “kućnim stvorenjima”.
Netko bi pomislio da je moj prijatelj T. krenuo krivudavim stazama prezira i odbojnosti prema “nježnijem spolu”, ali on je nešto sasvim drugo, uvijek ljubazan i pažljiv, nasmijan i dobrohotan, štoviše omiljen među ženama, pa je njegova težnja za osamljivanjem s knjigom tim čudnija. “Ženama je danas važno imaju li novu torbu i cipele, jesu li bile kod frizera, na vježbanju i kad su zadnji put bile na tretmanu lica... A što je s tretmanom onoga iznutra”, pita se T. “S kakvim razmišljanjima, s kojim temama one dolaze? O čemu ćemo pričati nakon seksa?” Doista, postoje li ljekoviti tretmani za dušu, nešto poput spiritualnog wellnessa? Ili se tek to pretvori u bedastoće koje u svojem blogu propagira Gwyneth Paltrow, a svode se na okrutnu dijetu i sumnjivu životnu filozofiju? Lako bi bilo odgovoriti T.-u da ni muškarci baš ne obaraju s nogu svojom suptilnošću, poznavanjem filmskih i knjiških junaka te duhovitim opservacijama o svakodnevnom životu i politici. Samo, takva teza nimalo ne umanjuje njegovu - da mu je prisjelo buljiti u nečije štikle i torbicu ako se iza svega toga ne krije nešto esencijalnije. Neka “duša”, kako smo je uvijek rado zvali. Misleći da idem na poslovni sastanak, nedavno sam se našla s muškarcem koji mi je donio naramak svoje poezije.
Bila je to komedija zabluda jer pretpostavljala sam da ćemo se dogovoriti oko neke honorarne suradnje, no on je pričao o tome kako je na “pola svoga životnoga puta” otkrio da je pjesnik. Najprije sam se začudila, a onda sam ga s veseljem saslušala.
Uostalom, poslovni susreti se stalno događaju, a puno rjeđe vam netko povjeri da je pjesnik, računajući da ćete ga shvatiti.
U današnjoj igri spolova, u kojoj se više ne zna tko pije, a tko plaća, u kojoj se muškarac uvrijedi ako pomisli da vam je samo do toga da odete u krevet s njim, možda je T. ipak u pravu: sa smartphoneom ili bez njega, ponuda i potražnja nisu najbolje usklađene pa su greške u koracima neizbježne. Kao i povlačenje prije bitke!