O pulskom poluotoku Muzil u posljednjih su desetak godina ispisani deseci novinskih kartica, pa - koliko mi je poznato - čak i jedan doktorat. O Muzilu se unatrag petnaestak godina govorilo na nebrojenim tribinama, okruglim stolovima i plenumima, na mitinzima i javnim raspravama, od Pule i Zagreba, pa čak do mletačkog Bijenala.
Naizgled, o Muzilu se zna sve. Pa ipak, ništa, ali baš ništa što ste o ovom najkontroverznijem jadranskom poluotoku pročitali ne može vas pripremiti na prizor koji će vas tamo dočekati.
Nakon duge vožnje kroz čudesnu visoravan s crnogoricom, zaustavio sam se pred utvrdom Marie Louise, najraskošnijim od četiri velika fortifikacijska kompleksa koja je na Muzilu ostavila samo Austrija. Ušao sam u labirint barbakana, ukopa i unutrašnjih dvorišta koji je jednom davno možda bio pragmatičan i surovo militantan, ali sjeta propasti danas ga je pretvorila u jedno od najromantičnijih mjesta koja sam vidio. Orijaške zidove od golemih vapnenačkih blokova polako je prekrila povijuša, na stražarskim mostovima narasli su borovi i makija, pa Marie Louise, kao i druge muzilske fortifikacije, sad izgleda kao neki Angkor Vat militarizma, čista i perfektna slika kako završe grandomanske države.
Na poluotok Muzil ušao sam uz pomoć pulskih prijatelja i ponešto lokalne diplomacije jedno vruće popodne početkom ovog tjedna. Kad sam prvi put zakoračio na poluotok koji je već 200 godina vojni zabranjeni grad, ono što me prvo zapanjilo jesu razmjeri. Prema Wikipediji, Muzil ima 180 hektara i nešto je veći od polovice splitskog Marjana (poluotoka s kojim ima puno sličnosti - uključujući i pošumljenost, ali i činjenicu da su oba vršak poluotoka na kojem počiva grad). Dok sam se po pasjoj vrućini vozio, a potom i hodao po Muzilu, meni se činio nemjerljivo veći. Kad uđete, dugo se vozite po vrućoj visoravni na kojoj se mediteranska šuma izmjenjuje s proplancima. Potom naiđete na prvu ratnu luku, lukobran od kiklopskih kamenih blokova, topovsku bateriju. Potom opet dugo ništa, samo amazonska divljina. Onda cijela, lijepa jugoslavenska kasarna, s restoranom i menzom na kojoj se još vidi - reklama Coca-Cole (?). Pa spektakularna zgrada komande, po arhitekturi punoj ornamentirane plitke cigle rekao bih - mussolinijevska. Pa austrijska utvrda i baterija. Pa još jedna. Pa još jedna. A između njih, hektari i hektari šume, polja. A sa svake točke pogled kao da ste na Mljetu: borovina, horizont, Jerolim, Brioni.
Muzil je - ukratko - jedno od najljepših mjesta na Jadranu. Mjesto koje je od prvih pulskih kuća udaljeno pedeset metara, a od centra pet minuta vožnje. A opet - paradoksalno - Muzil je mjesto koje gotovo ni jedan Puljanin nikad nije vidio.
Kad sam pulskim znancima rekao kako pokušavam organizirati ulazak u Muzil, shvatio sam nešto što me zaprepastilo: da od onih koje poznajem gotovo nitko tamo nije bio. Svatko od njih imao je neku obiteljsku priču vezanu za Muzil: jednom je roditelj tamo bio zubar, drugom pohađao regrutaciju ili dovozio opskrbu - ali, od Puljana koje poznajem, nitko nikad nije prekoračio rampu koju i danas - debelo u 21. stoljeću - čuvaju vratari DUUDI-ja. Tijekom svih ovih desetljeća, Muzil je do te mjere bio “nemjesto” da su čak i tvrtke koje su pisale studije turističkog razvoja poluotoka u elaboratima priznavale da na njega nisu kročile nogom. Samo jednom, u vrijeme kad je kulminirala debata oko sudbine poluotoka, gradska je vlast organizirala autobuse i odvezla zainteresirane građane da vide taj “timbuktu” i “mandarlay”, kao što se indijancima daje da razgledaju stakalca. Taj dan bio je jedan jedini dan od 1859. naovamo kad je Puljanima bilo dopušteno da uđu u Zabranjeni Grad: promijenila su se tri stoljeća i četiri države, a jedino što je ostalo isto je to da Puljani ne mogu ući na prostor koji bi mogao i morao biti njihov Marjan - ali scenografski spektakularniji i ljepši.
Mnogi koji dođu u Pulu i zadrže se u centru nerijetko imaju dojam vrućeg i skučenog grada kojem je oteto more. Imate li dovoljno kondicije i volje, auto i bicikl, te ako ste uredno cijepljeni za tetanus, možete se upustiti u istraživanje beskraja nekadašnjih vojnih zona i pred vama se najednom otkriva sasvim druga slika: slika grada u beskonačno dugom i razvedenom akvatoriju. Istog tjedna biciklom sam otišao do negdašnjeg središta mornarice na (polu)otočiću Katarini - mjestu gdje mi je davno, koncem pedesetih, vojsku služio otac. Prizori su slični: duga, čarobno razvedena obala, beskonačne šume, ispresijecana fortifikacijama i bunkerima. A onda jedna pa druga vojna baza. Titov sloj je i dalje isti, no umjesto austrijskog, ovdje dominira fašistički. Čini vam se kao da ste došli u neku priobalnu ekspozituru rimskog EUR-a. Za razliku od Muzila, ovdje je građanima dopušten pristup, što nije ispalo sretno: s Katarine je sve razgrabljeno i počupano, odnošeni su čak i kameni pragovi skala. Sada su uz mul usidrene neke ribarice, ljudi s gata love udicom ribu. Mediteranska divota sudara se s ruzinom i krhotinama stakla, slikom velebne propasti triju samouvjerenih, mrtvih država.
Pula je grad obgrljen bivšim militarizmom, militarizmom koji ju je stvorio, uzdigao, potom gušio, da bi joj danas - kao sretnu ili nesretnu posljedicu - ostavio neizmjerne količine netaknuta prostora, prostora koji čini 60 posto gradskog područja. Već petnaest godina oko tog se prostora vodi (u doslovnom smislu) ideološki rat, rat koji je u izvrsnoj studiji dostupnoj na internetu iscrpno opisao zagrebački sociolog Kruno Kardov. Taj rat tako je tipičan rat za Hrvatsku na kraju moderne, a na početku nekretninskog buma: onaj između špekulantske i provincijske lokalne politike koja u tom veličanstvenom prostoru ne vidi ništa drugo nego prigodu za još apartmana, još golfa i još marina, još jednu Verudelu, Rabac ili Crvenu luku, te njihovih protivnika, protivnika kojima na ruku ne idu, niti će uskoro ići, ni ideološki moment, ni dužnička kriza, ni recesija, ni nacionalna omamljenost monokulturom turizma. Pulski je slučaj - dakako - ekstreman, zato što je vojna prošlost Pule izuzetna i ekstremna. Ali, na neki način Pula je case study koji se u manjoj skali i s manjim ulogom ponavlja i drugdje.
Današnji istočni Jadran, i zemlja/zemlje koje ga danas posjeduju, u dobru su i u zlu sljednice triju mahnito militariziranih država. Prva od njih ona je habsburška, koja je u svojoj borbi za Jadran protiv Italije prva počela opsesivnu militarizaciju, militarizaciju koja kreće od sjevera, pa završava na otočiću Mamuli u ustima Boke. Potom je slijedila fašistička Italija, a treća je stigla Jugoslavija, zemlja koja je uz sva titovska revizionistička vrludanja prema “narodnoj armiji” imala vrlo sjevernokorejski, dogmatski stav. Vojska je bila prva, vojska je mogla uzeti što hoće, a često je i uzimala najbolje, pogotovo kad je prostor bio posrijedi, i ne samo u Puli. Otoci Vis i Lastovo. Demagnetizacijska baza na Marjanu. Mandalina i kanal Sv. Ante kod Šibenika. Žirje. Samogor. Velo Lago. Plućna krila čitavih gradova završavala bi ograđena žicom, nedostupna smrtnicima, kanali, poluotoci, otoci i zaljevi postajali su zabranjenim gradovima dostupnim samo uz dozvolu vojno-pomorskog odsjeka. Danas je ta žica ruzinava i trula, taj prostor je sad tu, nepotrošen, a mi kao društvo zapravo ne znamo je li to što se dogodilo kaštig - ili možda blagodat?
Da bi to mogla biti blagodat, ljudi su počeli shvaćati početkom ovog stoljeća, kad su dva pučinska otoka - Lastovo te (posebno) Vis preko noći postali najednom turistički šik. Dugo zabranjeni za strance, ti su otoci preskočili tipske generacijske greške masovnog turizma 60-ih i 70-ih, a onda su tu odsutnost razvoja pustili na tržište kao - rekli bi marketingaši - “selling point”. Bilo je to doba kad je taman izmišljen slogan “Mediteran kakav je nekad bio”, a u Visu ste još kupovali od staraca domaće vino iz biduna. Danas na tim istim mjestima restorani prodaju dizajnerski doručak gostima s jahti Menorquina i Ferrettija. Jedan od gradova koji su bili obgrljeni armijom poput Pule i Visa bio je i Šibenik. Grad s neporecivo najljepšom prirodnom scenografijom na Jadranu dugo je bio odsječenih krakova, s jedne strane sasječen industrijskom zonom, s druge kasarnskim kompleksom koji je zahvaćao čitavu istočnu stranu kanala Sveti Ante. Kako to vojno nemjesto izgleda znali su tek oni koji su linijskim vaporom plovili na Zlarin, Kaprije i Žirje, ili pak oni koji su gledali film “Kako je počeo rat na mom otoku”, snimljen uz kanal, taman poslije rata, u vrijeme kad su relikti JNA još bili razmjerno očuvani.
Šibenik se prihvatio posla na kojem Pula lomi zube. Turističku izgradnju koncentrirali su na degradiranom prostoru bivših dokova i radionica, gdje turski hotelijeri završavaju prilično spektakularni hotel prema projektu Nikole Bašića. Kanal su zaštitili i novcem EU napravili šetnicu i biciklističku stazu koja vodi do utvrde Sv. Nikola, remek-djela mletačkog arhitekta Sanmichelija. Po šumi uz kanal domaći i turisti bicikliraju, kupaju se u nizu valica. Vidio sam desetke lokalaca kako se s kupanja vraćaju s kesama pedoča: bivša vojna zone sada je besplatni, javni resurs za večerašnji rižot. Jedan skučeni grad kojem je falilo mora dobio je najednom spektakularnu rivijeru. Pritom u cijeloj priči nema ničeg politički glamuroznog, nema tu nikakvog lokalnog kneza, Vlahušića, Kalmete ili Bandića. Šibenik je grad u kojem se na vlasti dosadno izmjenjuju dvije dosadne stranke (SDP, HDZ), koje su - međutim - barem jednom i barem negdje nastavljale ono što je druga započela. Ipak - i u kanalu Sveti Ante pospremanje ostavštine militarizma nije dovršen posao. Šećete se sjajno napravljenom šetnicom, prolazite pokraj plaža, klupa i edukativnih tabli, a onda i ovdje - vrlo pulski - iskoči devastirana kasarna. Skladišni paviljoni, koji su još u Brešanovu filmu izgledali JNA-ovski strogo, sad su puni skejterskih grafita, a kasarnska zgrada leži u šumi polupanih stakala.
Nekidan sam u Novostima čitao intervju s austrijskim arhitektonskim teoretičarom Michaelom Zinganelom, suurednikom knjige “Holidays After the Fall”, u kojoj je ispisano najljepše moguće ljubavno pismo hrvatskoj modernističkoj (u ovom slučaju: turističkoj) arhitekturi. U intervjuu, austrijski je teoretičar ponovio tezu koju iznosi i u toj sjajnoj knjizi. U klasičnom neoliberalnom i tehnokratskom diskurzu postoje dva zla kojima se obično pripisuje krivnja za hrvatske ekonomske nedaće: to su “antipoduzetnička klima” (birokracija, nejasno vlasništvo, stroga zaštita) te “samoupravni mentalitet”, odnosno - kako je to sročio Radimir Čačić - uvjerenje da “ovo” na neki način pripada svima nama. Austrijanac sasvim obrće tezu: on tvrdi da su ta dva “zla” zapravo spasila Jadran, da su ta dva grozna belzebuba spriječila groteskni razvoj, špekulantsku nekretninsku bonancu i kerumizaciju arhitektonskog ukusa koja je potpuno zavladala u nekim drugim postkomunističkim zemljama (Bugarskoj, Albaniji te, u blažoj mjeri, Crnoj Gori).
Ono što je u jednom trenutku bio uteg i kočnica može se pretvoriti u prednost. Na taj način može se gledati i na beskrajne, jedinstveno vrijedne prostore koje su diljem Hrvatske za sebe rezervirale mrtve države - habsburška, Mussolinijeva i Titova. O sudbini tih prostora desetljećima se vode mikroratovi koje u odličnoj knjizi opisuje upravo Kardov. Neki su gradovi izvukli profit od demilitarizacije (Zadar), neki nisu (Vis). No, kad čovjek putuje jadranskim prostorom, od lastovskih vala do pulskih poluotoka, posvuda nailazi na prizore devastiranih paviljona, hangara, pisti i spavaonica. Bivše države, jedna na drugu, nataložile su svoje vojujuće paranoje, a sve ih zajedno, u dirljivoj povijesnoj pomirbi, sad izjedaju ruzina i drača.
Ne znamo što bi s tim prostorima bilo da ih jednom davno za sebe nisu rezervirale povlaštene armije. Možda bi bili priroda. Možda bi (vjerojatnije) bili bezlično urbanizirani i ni po čemu zanimljivi. No, oni su danas tu, izloženi jednoj “slučajnoj” državi nereda kojom caruju korupcija, pravni metež i nedostatak šire vizije. Ali, oni su tu. To što su danas slobodni i javni, infrastrukturno opremljeni i relativno neizgrađeni može se pretvoriti u senzacionalnu javnu dobrobit. Ili se - opet - može pretvoriti u žeton za razduživanje, valuta s kojom će sutra ili prekosutra neki naš Tsipras vraćati dugove nekom sutrašnjem Schäubleu.
Odluku o tome donosit će naša generacija. Ali - posljedice te odluke snosit će iduća.