Kad je negdje početkom 90-ih Hrvatska otpočela ono što se idiotski podinteligentno zove “put prema Europi”, taj put podrazumijevao je točku A i točku B. Točka A je bio Balkan s kojeg smo - kao - trebali otići. Točka B na koju je trebalo doći bila je - dakako - Srednja Europa.
Tih godina, češki su i mađarski light disidenti o Srednjoj Europi pisali eseje, na ljubljanskim si ulicama viđao grafite “Burek Nein Danke”, a u Lisinskom su supruge kirurga i advokata entuzijastično pljeskale uz novogodišnji Radetzky marš. Habsburški dinastički potomci muvali su se Hrvatskom, jedinim mjestom na svijetu gdje su ih doista shvaćali ozbiljno. Svi smo opet htjeli - ukratko - biti Austrija. Austrija, a ne Balkan.
Rakija i ćevapi
Jer, Balkan je naravno bio sve ono loše: rakija i ćevapi s lukom, narodnjaci i masna hrana, pa tako i korupcija. Tada - na samom početku velikog praska - korupcija je u Hrvatskoj još uvijek imala one razmjere koje je imala u zadnjoj, ciničnoj i raspadajućoj fazi socijalizma: za današnje standarde, bila je šaljivo sitna, ali ukorijenjena, endemska i kapilarna. Bila je to korupcije (doslovnih) “plavih kuverti”, mita liječnicima, invalidskoj komisiji i sanitarnom inspektoru, ona kokošarska vrsta korupcije koju nikad ne valja podcjenjivati, jer i korupcija - da se poslužimo Rudyjem Giulianijem - počinje prvim razbijenim prozorom. Ta i takva korupcija - bijedno pazarska spram onoga što smo dobili poslije - u to je doba također imala istog, za sve dežurnog krivca: Balkan. Korupcija je, kao i psovka, u nas došla s Jugoslavijom, tumačili su konzervativni kulturolozi. Mito je tamo način života, mito je dio otomanske kulture u kojoj se dankom kupovalo naklonost paše i vezira. Onda biste lijepo otvorili Andrića i Filipa Lastrića, vidjeli kako tamo fratri novcem iznuđuju od Osmanlija pravice, pa bi vam se sve lijepo poklopilo. Kad ne bude Balkana, kad bude Srednja Europa, neće - jel’te - u nas (više) biti korupcije.
Tako su na početku svega mislili Hrvati. A onda se - u međuvremenu - dogodilo štošta. Među inim, dogodila se Hypo Group Alpe Adria Bank.
U posljednjih šest godina, točnije od trenutka kad je bavarska Landesbank kupila malu, ali ambicioznu banku iz koruškog gradića uz slovensku granicu, Hypo banka se poput filma sive skrame nalijepila na hrvatsko društvo i političku scenu. Kao da o Hrvatskoj nakon devedesetih postoje dvije verzije, službena i stvarna. Po službenoj verziji, mi smo gradili državu, vodili rat, organizirali izbore, birali zastupnike, puštali im da po savjesti i znanju glasuju o zakonima i urbanističkim planovima. A onda je - kao u nekom bizantinskom dvorskom obratu - na površinu izašla “tajna historija” zakopana u poslovnim knjigama celovečke banke. Najednom je ispalo da su hrvatska politika, političari, te njihove odluke bili tek gran ginjol kojim su iz pozadine žicama rukovali koruški lokalni bankari. Poput Mile Minderbindera iz “Kvake 22” koji rukovodeći obama stranama u boju inscenira bitku za Orvieto, i koruški dečki Kulterer i Striedinger sebi su organizirali malu, zgodnu banana demokraciju. Budućeg premijera Sanadera potplatili su prvog. Plaćali su saborske i lokalne zastupnike, Tuđmanove savjetnike i bivše generale, bivše i tadašnje ministre vanjskih poslova. U grani fantastične književnosti koja se zove knjigovodstvo Hypo Alpe Adrije promiču svi likovi s prvih hrvatskih novinskih stranica - Mate Granić, Pašalić, Sanader, Zagorec, Mlakar - promiču nebrojeni lokalni i nelokalni šerifi, a kao trajno žareće zvijezde izdvajaju se dvije stranke blještavog pedigrea: HDZ i IDS. Novci koji se spominju su strašni. Postoje cijele poduzetničke obitelji koje u tri generacije nisu zaradile čistih 200 tisuća eura, a toliko se spominje da je dobrica šećerko Mate Granić dobio za - legalno lobiranje? Kakvo legalno lobiranje, muke ti? Lobiranje koga? Za što? I koje su to odluke s kojima mi danas živimo “izlobirane” tim novcem? Na čiju korist? I - da, da to ne zaboravimo - na čiju štetu?
Veliki broj nula
Tako su cifre s (pre)velikim brojem nula putovale ubavom Srednjom Europom, a tok je uvijek bio isti. Na jednoj je strani uvijek neki stakleni poslovni toranj u Klagenfurtu ili Zagrebu. Na drugoj ili zagrebačka (pri)gradska ledina, ili kakva vala s mrkentom i smrčom na toj famoznoj Adriji, kojoj gorštačka banka duguje ime. U nestalnom heisenbergovskom svijetu hrvatske nekretninske kvantne mehanike ta vala čas biva gradivna, čas ne, ovisno što je u oku promatrača. Ali oko te nevine, dračave pustopoljine odvija se financijski ping pong odvjetnika, konzultanata, političara, bankara i lobista u kojem novac poput golfske struje pravilno kruži od Klagenfurta u Vaduz, pa u Zagreb, pa natrag preko Karavanki u Korušku. I kružio bi valjda i danas tako, kao što bi valjda i Sanader još bio na vlasti, da nije tih đavlijih Švaba koji osim što nemaju smisla za humor, nemaju smisla ni za naše srednjoeuropske, koruško-hrvatske poslovne zaigranosti. Zaigranosti, koje sad saniraju austrijski porezni odvjetnici, zbog kojih je država Koruška pred bankrotom, a četiri milijuna Hrvata čeka kad će se dogoditi financijska verzija “slučaja Perković” pa da furešti uhidbenim nalogom raščišćuju aferu koju mi nismo.
Možda vam sve to skupa izgleda kao tragedija. Ali, ako mene pitate - cijela ta priča ima puno elemenata čistokrvne farse, farse koja bi bila dostojna nekog filma Vinka Brešana. Priča o Hypo banci u osnovi je priča o našoj maloj, operetnoj pseudodržavi, o njenoj fantaziji o Srednjoj Europi. I o jednoj ambicioznoj pograničnoj bankici iz grada veličine Slavonskog Broda. Banci koja je - poput konkvistadora koji Indijancima prodaju staklenke - shvatila da se na ovim glupacima, na njihovoj divljoj i neeksploatiranoj terra vergine, na njihovim gramzivim plemenskim vođama i na njihovim djetinjastim fantazijama o kapitalizmu može zaraditi brutalan novac. Pokušajte zamisliti da banka iz Opuzena u petnaest godina postane gospodar cijele jedne države, da na platnom spisku drži cijelu njenu političku i vojnu elitu, da kreditnim linijama regulira njen prostor i razvojni model, te da još na toj banana-državi spiska novce koje moramo sanirati mi ostali. Nemoguće - reći ćete? Ne postoji tako idiotska strana država koja bi pustila da je vodi banka iz Opuzena, ili Buzeta, ili Đakova. E - pa postoji. I vi živite u njoj.
Korporativni kal
A sve tako ubavo izgleda na prvi pogled. Klagenfurt, divan gradić - barokna kurija, gotička crkva, fontane i spomenici, čak i jedan dvorac koji izgleda isto k’o Veliki Tabor. Čista Srednja Europa, rekao bi čovjek. Čak i banka se zove tako alpsko-jadranski, kao da otjelovljuje naše K.u.K. fantazije. Sve je izgledalo točno onako kako smo zamišljali srednjoeuropski kapitalizam. A onda smo se u njemu probudili. Probudili u koruptivnom kalu - ne do koljena, do vrata.
A dok se vadimo iz tog groznog blata, dok Austrijanci saniraju novčane štete, dok kohorte tužitelja vršljaju koruškim poslovnim knjigama, a po periferiji Zagreba leže neprodani stanovi, čovjek ne može a ne pomisliti - koliko je još urbanističkih planova “nacrtano” vaduško-celovečkim novcem? Koliko je onih koji su tu zaradili sada još u vrhu hrvatske politike? Koliko će ih doći na vlast s HDZ-om, za šest mjeseci?
I - dakako - koje ćemo to Osmanlije ovaj put optužiti? Hoće li i ovaj put Balkan biti kriv što je u Hrvatsku uveo psovanje i mito?