Kad je prije samo devet dana u Haagu donesena presuda kojom je vođa vojske bosanskih Srba Ratko Mladić osuđen na doživotni zatvor zbog ratnih zločina, na dvama stranama postjugoslavenske etničke demarkacije ta je presuda dočekana - očekivano - oprečnim reakcijama.
U Federaciji BiH, ali i u Hrvatskoj, presuda je dočekana sa samorazumljivom zadovoljstvom. Hrvatske su novine podsjećale na Mladićev krvavi zapovjedni put, pisale o pravdi koja je stigla kasno, ali slasno te isijavale zadovoljstvom što je međunarodno sudište osudilo čovjeka kojeg Srbija sama ne bi nikad sudila.
U Srbiji i Srpskoj reakcije su bile oprečne. S ogorčenom su se izjavom javili Dodik i Vulin, rusofilske udruge i desničarske Dveri. Novine su pisale da je Haag antisrpski sud koji propušta kazniti Bošnjake i Hrvate. S osuđenim oficirom solidarizirali su se Akademija i vrh Crkve (patrijarh Kiril), a nogometni su navijači na dvama utakmicama lige UEFA istakli transparente podrške “đeneralu”. Hrvatski su mediji, sasvim s razlogom, zgroženo pisali o Srbiji kao društvu koje nije prošlo otrežnjenje, koje nije osvijestilo zločine 90-ih niti je u stanju otresti se nacionalističke ideologije.
Samo devet dana kasnije, sve nam te reakcije izgledaju kao gorka poruga povijesti. Jer u tih devet dana uloge su se obrnule. Obrnule su se, pri čemu je igrokaz ostao isti, a tekst nepromijenjen.
Jer samo devet dana kasnije isto je sudište s istim tamnim togama u istoj dvorani donijelo još jedan pravorijek koji podvlači crtu za bosanskim ratom 90-ih. A reakcije na presudu izgledaju kao “remake” onih prošlotjednih, samo s promijenjenim ulogama. Ovaj put, Sarajevo je ono koje je presudu dočekalo sa samorazumljivim zadovoljstvom, kao pravdu koja je stigla kasno, ali slasno. Reakcije su u Hrvatskoj, pak, gotovo istovjetne kao one nedavne u Srbiji. Mediji, državna i privatne televizije zapomažu i nariču nad haaškom nepravdom, s ogorčenim se izjavama javljaju veterani, gradonačelnici, saborski zastupnici i desničarske udruge. Novine pišu da je Haag antihrvatski sud koji propušta Srbe i Bošnjake.
Na haašku su presudu kao na nepravdu pociknuli Akademija i povjesničari, a da imitacija srpskog “scenarija” bude potpuna pobrinuli su se osječki navijači koji su haaškom samoubojici podigli transparent. U neku ruku, hrvatske su reakcije bile čak i gore od srpskih, jer u Beogradu nitko nije razmatrao zamisao da u parlamentu osuđenom ratnom zločincu održi minutu šutnje niti je predsjednik vlade sazvao presicu u kojoj je stao pobijati presudu suda Ujedinjenih naroda.
Smije li se, dakle, po analogiji zaključiti kako je i Hrvatska društvo koje nije prošlo otrežnjenje, koje nije osvijestilo zločine 90-ih niti je u stanju otresti se nacionalističke ideologije? Odgovor se sam daje.
A u cijeloj priči oko presude vezane uz političku tvorevinu zvanu HR Herceg-Bosna najgluplje je to što se hrvatska politička javnost danas unisono zbija u obranu politike o kojoj ni 90-ih nije mislila ništa dobroga. Jer - uvijek nanovo vrijedi podsjećati - i 90-ih je svakom razboritom bilo jasno kako je politika koju je jedan dio HDZ-a vodio u BiH bila u ratnom smislu kontraproduktivna, u političkom samoubilačka, u moralnom odurna, a zakonskom kriminalna. I tada je bilo jasno da je to politika s kojom Hrvatska zabija nož u leđa (tada još) jedinom oružanom savezniku, s kojom je raspršila i oslabila vlastite vojne snage, produljila rat za barem dvije godine, dovela sebe na sam rub međunarodnih sankcija te se u globalnoj percepciji pretvorila iz neupitne žrtve u tek još-jednu-od antipatičnih nacionalističkih državica koje se kolju.
Bila je to politika zbog koje se Hrvatska dovela u situaciju da moralno i zakonski odgovara za razmjere zlodjela kakvi nisu postojali s ove strane Dinare, Kamešnice i Save. Jer Hrvatska 90-ih sasvim sigurno nije bila bajno mjesto, bila je to zemlja u kojoj su se dogodili i Lora i Kuline i Medački džep, ali ipak nije bila zemlja koja inovjerce organizirano deportira u konclogore niti zemlja koja sustavno, mehanizacijom ruši bogomolje i sravnjuje povijesne jezgre gradova. Podupirući HRHB, Hrvatska je to postala.
Najgore je to što mišljenje koje ovdje iznosim 90-ih nije bilo nimalo avangardno. To nije bio stav koji je 90-ih u Hrvatskoj zastupala malobrojna, elitna “druga Hrvatska” ili majušna kontrakultura izoliranih pacifista. Mišljenje o hrvatskoj politici u BiH kao o poraznoj, kriminalnoj pogrešci bilo je tada masovno prisutno u Hrvatskoj, a zastupali su ga lijeva i desna opozicija i dobar dio HDZ-a. To mišljenje ujedinjavalo je pravaše i esdepeovce, Feral Tribune i Zagrebačku nadbiskupiju, znatan dio HDZ-a, civilno društvo i gotovo sve novine. Da je tomu tako jednako su smatrali i Račan i Hasanbegović, i Manolić i Ivo Banac, i Arkzin i bosanski fratri, i Karamarko i HOS. Zbog te politike Stipe Mesić je napustio HDZ, protiv nje je kardinal Kuharić pisao otvoreno pismo, a Slavko Goldstein je zbog nje sročio poziv Franji Tuđmanu da dâ ostavku. U međuvremenu objavljeni transkripti pokazuju da je ta politika i u samom HDZ-u bila izvor ozbiljne nelagode te da je u svom izvorištu imala spoj privatnih antimuslimanskih predrasuda Franje Tuđmana te zemljačkih interesa grupe hercegovačkih političara. Kad je nakon preduge dvije godine ta politika 1994. revidirana Washingtonskim sporazumom, u Hrvatskoj je i lijevima i liberalnima i desnima laknulo, a Hrvatska je u manje od 12 mjeseci dobila rat.
Kad se sve to ima na umu, utoliko je neshvatljivije što se današnja Hrvatska od Vlade do televizije i od novina do Akademije i nogometnih navijača zajapureno svrstava iza takve politike koja je po naciju bila štetna, a usput i kriminalna. Hrvatska danas nije kadra razgovarati o svojoj bosanskoj politici čak ni onoliko trezveno koliko je bila kadra usred rata 1993., kad su srpski položaji bili onkraj Velike Gorice, u Okučanima i Ružiću. To samo svjedoči do koje su mjere šatoraška revolucija, Crkva i mediji u današnju Hrvatsku utisnuli represiju, strah i zabranu mišljenja. Rat 90-ih postao je u Hrvatskoj nedodirljiva sveta krava u najgorem smislu riječi, a ta nedodirljivost tiče se aspekata koji su čak i u samom ratu bili tema otvorene debate. Na kraju puta, postali smo zemlja koja s tronutošću pali šterike osuđenom ratnom zločincu.
Od oslobađajuće presude Gotovini i Čermaku pa sve do danas, veterani i hrvatska konzervativna politika mahali su presudom za Oluju kao nekom vrstom legalističke metle kojom su priječili i ma kakav razgovor o kontroverzama hrvatskog ratovanja ‘90-ih. Taj argument sad bi im mogao zapeti u grlu. Naime, isti sud koji im je bio dobar (a Srbima loš) kad je oslobodio zapovjednike Oluje, sada je pravomoćno za zločinački urotnički pothvat osudio nikog drugog doli - Franju Tuđmana. Ukratko, čovjek po kojem se u Hrvatskoj zovu aerodrom i studentski domovi, ulice i trgovi te kojem su u nizu hrvatskih gradova i sela podignuti kipovi sada je formalno kriminaliziran pravomoćnom presudom suda Ujedinjenih naroda. Stoga bi se doista moglo postaviti pitanje legalističke dosljednosti - treba li, naime, društvo koja je svesrdno prigrlilo presudu za Oluju ‘95 sada isto učiniti i s ovom? Ne bi li trebalo, u skladu s legalizmom, sada poskidati sve te spomenike, preimenovati trgove i aerodrom? I ako to ne činimo, po čemu se razlikujemo od navijača Zvezde koji s banerom na okuci prkose “antisrpskom tribunalu”?
Ovo pitanje nije samo pitanje iz apstraktne etike. Ono je istodobno i realpolitičko pitanje. U idućim desetljećima prijateljski će i neprijateljski državnici slijetati na aerodrom koji drži francuski koncesionar, a koji se zove po čovjeku iz pravomoćne presude. U idućim desetljećima, Hrvatska će svijetom ići s tim biljegom. O čemu god Hrvatska imala mišljenje - bio to Piranski zaljev, digitalna agenda ili poljoprivredna politika EU - to će mišljenje biti inficirano, bit će to mišljenje zemlje koja je u parlamentu održala minutu šutnje pravomoćno osuđenom, koja se presicama svađala sa sudom Ujedinjenih naroda te kojoj se aerodrom zove po čovjeku iz presude tog suda. Hodat ćemo okolo s biljegom na obrazu, a ako želimo saznati kakav je to osjećaj - nije problem: pitajmo Srbe. Oni to znaju.
A dok ovo pišem, pada mi na pamet jedan trenutak iz ratne jeseni 1993. U tom trenutku ja sam vojnik 6. splitske pukovnije i noćim na bojišnici, u nekoj seoskoj dalmatinskoj kući na obroncima Svilaje. Tih tjedana front je miran, no povremeno se ipak puca, a prijeko - na srpskoj strani - opjevani su Baljci i Mirlovići iz kojih nas katkad roknu minobacačem. U seoskoj kući od bloketa preko agregata gledamo TV. Na TV-u je dnevnik. A na dnevniku, prilog o političkom susretu dvojice budućih aktera optužnica - Radovana Karadžića i Jadranka Prlića. Susreli su se u Livnu, s onu stranu Kamešnice, ni pola sata autom od točke na kojoj sam ja tada bio. Prilog je izvještavao da su lider RS-a i lider Herceg-Bosne - citat - “u srdačnom razgovoru dogovarali gospodarsku suradnju”. Netko od muških u maskirnim trlišima koji su sjedili oko mene zgurani u seoskoj kući utom je jetko primijetio. “Mi njima prodajemo naftu. Oni nama metke. Oni će s tom naftom vozit tenkove. A mi s tim mecima pucat na njih.”
Nikad - ni do dandanas - nisam čuo bistriju i jezgrovitiju ocjenu onog što se zvalo Republika Herceg-Bosna.