VIJESTI IZ LILIPUTA

JURICA PAVIČIĆ Od ovog tjedna u Hrvatskoj zakoni više ne vrijede. Nakon onog što se dogodilo ovog tjedna, ništa neće biti isto

 Damir Krajač/EPH

Većina nas iole upućenih znala je to, dakako, i prije. No - ako i nismo to znali, u tu nas je tajnu uveo Zoran Milanović. On je bio taj koji je dotad uočenom i intuitivno spoznatom fenomenu prvi put dao opis i ime. Kao što Higgs ima bozon, Poincaré slutnju, a Alzheimer bolest, tako će i Milanović svijetu podariti “slučajnu državu”.

Istina - da živimo u slučajnoj državi, znali smo i prije njega. Opažali smo da živimo u državi u kojoj se sudske tužbe skriju u ladicu, pa dočekaju zastaru. U kojoj su urbanistički planovi tu da bi se točkasto mijenjali. U kojoj građevinske zone određuju novine, Krešimir Macan, crkva i Hvidra. Znali smo i dosad da živimo u zemlji u kojoj činovnici skrivaju dopise svojih ministara i ne urudžbiraju ih, u kojoj adresa stanovanja ne služi tome da bi se na njoj stanovalo, porez služi da ga patrioti ne bi plaćali. Znali smo i dosad da živimo u zemlji u kojoj je - kako bi Karamarko rekao - “moral relativna stvar”, a Tito pak nadodao da se stoga “zakona ne treba držati kao pijan plota”. Nekako nam je već došlo do glave da je ono što pogrešno nazivamo državom zapravo hajdučka skupština koju na okupu drže izmišljotine iz udžbenika povijesti i kockasti dres, no koja u svom temeljnom DNK nosi iskonski otpor bilo kojoj zbiljskoj državnoj organizaciji - dakle, zakonu, carini, porezu, urbanističkom planu, prometnim propisima, zemljišniku, željeznici.

Pa ipak, čak i u takvoj “slučajnoj državi” granice je moguće pomicati dalje. A upravo ovog tjedna “državotvorna” je demontaža ideje legaliteta doživjela novi, veliki kvantitativni skok. Jer, nakon onog što se dogodilo ovog tjedna, ništa neće biti isto. Nakon onog što se dogodilo ovog tjedna, mirne duše predlažem čitateljima da izmijene svoj dosadašnji, pasivno-pokorni odnos prema pojmu zakona. Od danas, slobodno prolazite preko raskršća kad je na semaforu crveno. Slobodno ne plaćajte račune. Ignorirajte parking propise. Donesite blokete i materijal te počnite graditi kuću nasred Straduna i Peristila. Vozite slobodno u protusmjeru, glisirajte poput Horvatinčića. Jer - od ovog tjedna, u Hrvatskoj zakoni više ne vrijede.

Istina, nije ni dosad naša zemlja bila uzor legalnosti. Zakoni su se izvrdavali i bušili, njihove se kršenje relativiziralo, a počinitelje oslobađalo. No, do ovog tjedna nikad se nije dogodilo da jedan zakon - izglasan, pečatiran, urudžbiran i objavljen u Narodnim novinama - zajednica naprosto ignorira kao da i ne postoji. U “slučajnoj državi” za sve ima prvi put, uvijek se nađe netko tko je avangarda. A ta avangarda je i ovaj put, kao mnogo puta dosad, Hrvatski nogometni savez.

Ovog tjedna, naime, trebale su stupiti na snagu izmjene i dopune Zakona o sportu koje je nakon teškog lobiranja dalmatinskih nogometnih navijača donio Hrvatski sabor u prošlom sazivu. Taj zakon koji je od sportskih klubova tražio takve skandinavske perverzije kao što je javno objavljivanje financijskih izvještaja izglasan je u Saboru, da bi po prijelaznim odredbama do prošlog utorka sportski savezi morali preurediti svoje djelovanje, sazvati nove skupštine i prilagoditi svoj rad novom zakonskom okviru. Što se od svega toga dogodilo? Ništa. Nisu sazvane nove skupštine, nisu prilagođeni akti, nije se pomakao ni najmanji prst. Jer, Nogometnom se savezu taj zakon ne sviđa. Oni misle da je neustavan. Oni misle da se na njih ne odnosi. A pošto tako misle - rekao je ovog tjedna na presici njihov izvršni predsjednik Damir Vrbanović - oni će taj zakon ignorirati. Na taj način, HNS i Vrbanović podarili su “slučajnoj državi” i nama građanima novu prometejsku ekstenziju pravne misli. Ako vam se zakon ne sviđa, on se na vas ne odnosi. Ne volite što je vaša ulice jednosmjerna? Ništa - vozit ćete u protusmjeru.

Tako je prijesna bahatost kojom nogometna “država u državi” obdržava svoju izuzetnost prešla u novu, najluđu fazu. Hrvatski nogometni vrh sad doista zna da mu je - nebo granica. Zdravko Mamić predsjednici države upriličuje rođendane. Mamić dočekuje objavu rezultata u HDZ-ovu stožeru, u bliskom Karamarkovu društvu. Pije kavu sa sutkinjom Ustavnog suda. Zbog Zdravka Mamića predsjednica smjenjuje šefa obavještajne službe Lozančića. A sada je uslijedilo i finale: nogometni Sultanat Brunei dobio je i svoju pravu pravcatu eksteritorijalnu jurisdikciju, postao je autonomni dio ozemlja na kojem zakoni RH ne vrijede. Stoga čovjek stvarno mora postaviti pitanje koje je ovih dana na naslovnici postavila Slobodna Dalmacija: koja je tajna tog čovjeka? Što doista Mamić mora napraviti a da ga se odrekne politika koja ga je stvorila? Ima li granica njegovoj neinstitucionalnoj moći koja seže do Pantovčaka, Markova trga i Ustavnog suda?

“Neka institucije rade svoj posao” - fraza je kojom se obično poprati svaki sličan skandal. Ironija je da su ovaj put nogometni navijači - dakle, demografija koju se obično vezuje uz masnice, letve i boksere - doista bili ti koji su krenuli institucionalnim putem. Za razliku od inače, nisu pravdu išli utjerivati bejzbol palicama i molotovima, nego su dali “institucijama” da “rade svoj posao”. Skupina zrelijih, starijih i obrazovanijih navijača Hajduka (među njima ima liječnika, socijalnih radnika, telekomunikacijskih inženjera i direktora turističkih agencija) prvo je koncipirala Kodeks, dokument koji je Zorislav Petrović iz Transparency Internationala opisao kao najbolji politički dokument o upravljanju javnim dobrima u Hrvatskoj. Potom su kroz političke institucije grada izborili depolitizaciju svog kluba. Potom su klub ustrojili po principu plenumske demokracije. Uspjeli su napraviti ono što se u svijetu između Beča i Istanbula činilo nemogućim. Postigli su da Hajduk postane jedini klub u ovom dijelu svijeta koji živi od prodaje svog sportskog proizvoda. Sportski ne osobito uspješan, Hajduk je danas jedini klub u ovom dijelu svijeta koji živi od ulaznica, jogurta i natikača, a ne od Bandićevih para ili jednokratnog ushita tajkuna na špiritijeru.

Kad su iščistili močvaru lokalno, navijači su pljunuli u šake da iščiste i močvarni kontekst. Opet su - kako se veli - krenuli kroz “institucije”. Išli su na Povjerenstvo za zaštitu tržišnog natjecanja, koje ih je prebacilo na sportsku inspekciju. Sportska inspekcija ih je prebacila na Povjerenstvo za zaštitu tržišnog natjecanja. Kad su vidjeli da ih se lopta uokolo kao djecu, splitski su pobunjenici počeli pritiskati još jednu instituciju: Sabor. Lobirajući kod sebi sklonih zastupnika HNS-a i SDP-a iznudili su zakon koji je (manje-više) služio irigaciji samo jedne močvare. Opet su natjerali institucije da “naprave svoj posao”.

U međuvremenu je, dakako, kako to obično biva, zaplet počeo dobivati ideološke proporcije. Kolinda se fotografira sa Šukerom na slavonskoj misi, Mamić sjedi na njenoj inauguraciji, viđa ga se po donatorskim večerama. Izbornu noć dočekao je u HDZ-ovu stožeru. A kako svatko onaj tko dira HDZ-ove miljenike mora biti “jugoslavenčina” i “komunjara”, tako se to dogodilo i s Torcidom. Ni poljudska skandiranja ZDS, ni svastike na travnjaku, ni veliki baneri 4. brigade, ni deset metara visoki murali s vukovarskim tornjem - ništa od tih dirljivih i/ili odurnih iskaza nacionalizma nije pomoglo splitskim navijačima. Baš kao i mi novinari, baš kao i lijevi političari, baš kao i Glavašević i Fred Matić, i oni su neizbježno postali hrvatožderski Jude. “Orjunaši iz Torcide” - tako sad glasi kodno ime za pobunjenike s juga, a ja se na to mogu samo gorko nasmijati i reći im: sad ste naučili. Ni Trpinjske ceste, ni logori Stajićevo, ni besprijekorni ratni putovi, ni murali od dvadeset metara, ni ustaško skandiranje - baš ništa vam ne može pomoći kad stanete na put HDZ-u i/ili Dinamu. Onog časa kad ste to napravili, vi ste, naravno, komunjare ili orjunaši. E, pa - dobrodošli u klub!

Na kraju cijelog tog puta, eto nas gdje smo. Zakoni su se izmijenili, kodeksi izglasani, inspekcije uspostavljene. Nakon četiri godine sporog i dosadnog hoda kroz institucije ispostavilo se da je taj put bio besmislen. Institucije nisu rješenje. Jer, Šuker, Mamić i Vrbanović su iznad institucija. Za njih zakon ne vrijedi, povjerenstva i inspekcije nad njima nemaju ingerenciju, njima sud ne sudi nego im pomaže pisati žalbu, njih tajne službe ne smiju istraživati, jer će im predsjednica otfikariti glavu. Institucionalni put doveo nas je do - velikog ništa.

Stoga se čovjek onda stvarno pita: jesu li umjesto civiliziranih i pitomih u pravu bili - divlji i huligani? Bi li nogometnim navijačima bilo učinkovitije da su svoj problem “rješavali” onako kako ne volimo - bokserima, pajserima i paležom? I tko može biti licemjer da im prigovori kad drugi put, za tri ili šest mjeseci, to doista i naprave?

Što ćemo im, naime, tada reći? Da nije tako red i način? Da treba polako, legalistički, “kroz institucije”? Dajte, nemojmo se šaliti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. travanj 2024 20:47