Prije samo osam godina jedan je uvaženi hrvatski novinar napisao turističko-gastronomsku reportažu iz debelo predsezonskog Splita. Oduševljen živošću zimskoga grada, restoranima, bistroima i malim turističkim obrtima, napisao je rečenicu koja se tada uvelike citirala, a danas je sigurno nitko ne bi ponovio. “Split je”, napisao je, “postao role model za hrvatski turizam.”
U tom trenutku ta tvrdnja nije bila pogrešna. U tom trenutku - naime - Split je doista izgledao onako kako - recimo - danas izgleda Šibenik. Prvi turizam je već ušao u grad, a s njim stil, šik, nacifrana estetizacija. Centrom su se raširili mali bistroi, zanimljive suvenirnice, vinski barovi i galerije. No, omjeri još nisu bili poremećeni. Još uvijek je to bio grad, još uvijek su u centar dolazili stanovnici, još uvijek je u povijesnoj jezgri netko živio, pa su ti koji su živjeli utiskivali i tragove svog življenja: među ostalim, i famozne tiramole. U tom trenutku Split je proživljavao svoj kratki, časoviti medeni mjesec s turizmom, isti onaj medeni mjesec koji u času dok ovo pišem prolazi Šibenik.
No, s turizmom je uvijek ista priča: bogati i lijepi frajer, frajer koji nudi galantni život i bogati provod, na koncu se ispostavi kao zahtjevni i bučni nasilnik. Nakon medenog mjeseca probudite se okovani u lošem braku, puni modrica, zgurani u polutamu uske kuhinje i djevojačkih odaja. To se dogodilo mnogima, pa se - niste valjda iznenađeni - dogodilo i Splitu.
Desetak godina kasnije nitko više ne bi napisao da je Split “role model” hrvatskog turizma. Prije bi se moglo reći da je Split, kao mnogo puta, pokusna retorta, živa epruveta u kojoj se na živim ljudima testira dugoročna neodrživost hrvatskog turizma.
Kad se govori o brojkama, Split je - nažalost - još uvijek priča o uspjehu. I u ovoj (navodno “katastrofalnoj”) turističkoj sezoni najveći dalmatinski grad piše same plusove. U deset godina koje su za nama splitski je turizam na pogonu Ultre, hypea i hipsterske mode narastao trostruko. S tim pod ruku ide i potpuna, u Hrvatskoj jedinstvena hipsterizacija ljetnoga javnog života. Dosta je reći da u Splitu postoji kafić koji ima ljeti svakovečernji stand-up na engleskom, a da u uglu moga kvartovskog dućana cura u podzakupu drži štand na kojem mota sushi.
Ta priča o uspjehu, međutim, proizvela je i neumitne posljedice, posljedice koje su zato neumitne što izviru iz brojki. Split tu ljudsku masu više nije u stanju obdržati, a kad to kažem ne mislim na neke tankoćutne subjektivne neugodnosti, na to da mi se ne mile prepune plaže ili gužva. Split vrlo doslovno više nema infrastrukturu za tu ljudsku masu: nema za nju ni vode, ni kanalizacije, ni prometnice, ni smetlišta, ni sigurnosne protokole. Stoga se u srpnju i kolovozu on pretvori u grad prometnih čepova, grad u kojem kolaju bakterijske infekcije, grad u kojem voda nakon jačih kiša postaje nepitka, u kojem se galebovi časte pizzom iz neispražnjenih kontejnera.
Pretvori se u grad koji ne može hendlati vlastito smeće, u kojem se u povijesnoj jezgri vraća kanalizacija, a taksisti se međusobno i koordinirano tuku: legalni protiv nelegalnih, pravi protiv uberovaca, ovi protiv onih. Split u srpnju postane grad u kojem se pržite na plus četrdeset, a ljetnu omaru još gorom čini to što se stabla sijeku za parking. Pretvori se - ukratko - u ogromnu fritezu u kojoj se tijekom sto ljetnih dana prže kozice, lignje i trlje, a mirisi tog fritto mista penju se limenih dimnjacima između nekoć naseljenih kuća. “Nekoć” - velim, jer je povijesni centar Splita između 2001. i 2011. izgubio trećinu stanovnika, a trend se od 2011. samo ubrzao. Sa stanovništvom odlaze i obrti.
Od zadnjeg popisa stanovništva ja sam - kao stanovnik šireg centra - izgubio optičarku, frizerku i autopraonicu, a Orbanov šljam iz antipatične OTP uzeo mi je i poslovnicu banke. Suvišno je reći, na svim tim mjestima nikli su apartmani, agencije, rent-a-bikeovi i štandovi s egzotičnim fast foodom. Suvišno je i reći, sav taj delirij monokulture turizma događa se upravo u pet do dvanaest, u trenutku kad se pojavljuju jasne naznake da turizma kakav danas znamo uskoro neće biti, da su mediteranski srpanj i kolovoz za normalne ljude postali prevrući, te da će varijabla nad kojom nemamo utjecaja - klima - trajno dokinuti ono što se u Hrvatskoj podrazumijeva kao koncept kupališne visoke sezone. Ono što ekonomski radi Split je - stoga - ekvivalent nekom tko u aprilu 45 odlazi u domobrane.
Cijeli grad - ukratko - ponaša se poput gomile lemura koji kolektivno skaču s litice. Onaj tko bi u tom ludilu trebao prikočiti sa zrncem razbora je, dakako, lokalna politika. No, u cijeloj se priči ona - a govorimo o gradskoj upravi gradonačelnika Krstulovića Opare - ponaša kao zec paraliziran pred farovima šlepera.
Sadašnji splitski gradonačelnik dijelom je i dobio izbore jer je u kampanji manje pričao o tzv. ideologiji, a više o onome što se kod nas zove komunalne teme (iako su one zapravo prava ideologija). Na samom početku mandata Opara je i stekao stanovite simpatije pokojim činom zavođenja komunalnog reda, kao što je bilo čišćenje žnjanskog platoa od divljeg ugostiteljstva. No, ta su vremena prošla. Opara je prošao dugi put od gradonačelnika koji časti građane koncertom Simple Mindsa do čovjeka koji drži uvodnu konferansu Thompsonu, a taj put od britanskog novog vala do jugoslavenskog pastirskog rocka više je nego podesna muzička metafora za njegov gradonačelnički luk.
Neki moji kolege koji su za Oparu imali inicijalnih simpatija razočaralo je njegovo domobransko ponašanje u sukobu Hajduka i HNS-a, razočarao ih je Thompson na Rivi, pa vele da se “Opara pokazao ipak kao prije svega HDZ-ovac”. U pravu su. No, mene je više razočaralo to što je splitski šef izvršne vlasti potpuno zakazao u onom što je trebao biti njegov afektivni, lokalpatriotski forte: a to je zavođenje reda u turizam.
Živi dokaz za taj orijaški grijeh propusta dobili smo ovih dana. Pred odlazak na feragosto splitsko je gradsko vijeće na grotesknoj maratonskoj sjednici raspravljalo - među ostalim - i o izvještajima gradskih komunalnih službi. Među njima je bio i izvještaj gradskog redarstva. U gradu koji izgleda kao tržnica Arizona, koji je pojeden banerima, plakatima, panoima, štekatima, točionicama na otvorenom, štandovima i šatorima, splitsko je redarstvo pred vijećnike izišlo s izvješćem u kojem se diče da su u prošloj godini “kaznili 27 vlasnika pasa bez povoca” te uklonili - pazite sad - “jedan štekat i jedan (1!) pano”. U godinu dana! Da mi se samo načas naseliti u glavu onoga tko je sročio ovaj spis pun stahanovljevske produktivnosti…
A da bi se suzbio komunalni nered trebalo bi, jel’te, sastaviti nekakav komunalni red. Taj i takav red Krstulović Opara je obećao praktički prvi dan kad je zasjeo u Banovinu. Prvo ljeto ga je bilo nerealno brzo očekivati. Drugo ga nismo dočekali. Dočekali smo ga naposljetku na koncu trećeg ljeta, to znači da bi ta famozna magna charta splitskog centra počela plodove davati tek u ljeto 2020. Kad se taj famozni dokument pojavio, mnogi - uključujući mene - bili su razočarani. Bio je to mlaki spis, kompromisov kompromis koji je puno više strogoću trenirao na tiramolama nego na ugostiteljima.
Ali, činjenica je da taj spis ipak tjera štekate iz nekih ulica, da ograničava tihu urbanizaciju javnih prostora i kroti invaziju točionika i štandova na trgove. Za ugostiteljske je interesne skupine i to zavođenje reda - light bilo previše. A svaka maligna interesna skupina u Splitu lako nađe svoga glasnogovornika - barem dok postoje Kerum i njegov HGS. Kerumova stranka, koja Opari drži većinu, već je najavila da neće podržati ni takav ekstremno razvodnjeni komunalni red. Nema veze. Fin che dura non paura. Lemuri hrle prema litici, no dok je tlo pod nogama, dobro.
Bračne nevolje Opare i Keruma - naravno - ne bi trebale biti kraj svijeta. Ako imate vlast koja je neefikasna, smijenite je i dovedete one iz opozicije. Na koncu konca, bar smo u tome mi u Splitu dobri, za razliku od Pule, Rijeke, Zadra i Zagreba: kod nas vlasti ipak padaju, kod nas ni jedan gradonačelnik nakon prvog mandata nije uspio proći čak ni u drugi krug.
Ali, da bi to imalo smisla morao bi nešto očekivati od opozicije. A kako to izgleda sa splitskom opozicijom imali smo prilike vidjeti ovog tjedna. Za vikend je, naime, Split posjetio šef lijeve opozicije Davor Bernardić. Sastao se s lokalnim vodstvom lijeve opozicije (SDP-a) i komentirao sukob između ugostitelja i Oparina prijedloga komunalnog reda. Komentirao je, dakle, sukob koji je tipični ideološki konflikt između “desnog” (poduzetničkih sloboda) i “lijevog” (javni prostor). I kako ga je komentirao? Tako da je - niste iznenađeni? - stao na stranu birtaša i štekata.
“Ovo što pretendira napraviti gradska uprava, da se premjeste štekati pod uvođenjem reda”, rekao je Bernardić, “to je nešto što je potpuno nedopustivo zato što će ljudi ostati bez svog kruha. Mi jesmo za red, ali on uključuje i odgovorno postupanje upravo prema onima koji stvaraju dodanu vrijednost, a to su splitski poduzetnici, privatni iznajmljivači.”
To je - ponavljam - rekao vođa lijeve opozicije. To je rekao lider stranke koja je u eri Ive Baldasara najviše pridonijela eksploziji komunalnog meteža. To je rekla stranka koja bi - kao - trebala početi zavoditi red poslije izbora, kad je već jasno da Kerum to neće, a Opara ne može.
Tako je rekao prvi lemur među lemurima. A dok to govori, litica je blizu. Ukratko, ne piše nam se dobro.