Početkom proljeća grad Dubrovnik će drugi put u dvije godine na izbore. Slično kao i niz drugih lokalnih sredina u Hrvatskoj (poput Omiša i Hvara), Gradsko vijeće Dubrovnika - naime - nije uspjelo izglasati budžet za 2015., pa je po slovu zakona lokalna vlast raspuštena, a grad do novih izbora vodi povjerenik.
Postoji - međutim - nešto što će te nove izbore u Dubrovniku činiti drukčijima od onih u Hvaru, Omišu i drugdje. Naime, izbori u Dubrovniku bit će jedini izbori u Hrvatskoj na kojima će glavni kandidat za pobjedu biti-osuđeni čovjek.
A taj čovjek je - naravno - Andro Vlahušić, čovjek koji već dva izborna ciklusa sjedi u gradonačelničkoj fotelji, a posljednji put - 2013. - fotelju načelnika osvojio je premoćno u prvom krugu. Andro Vlahušić političar je koji - kako se obično kaže - “dijeli ljude”. Za jedne, on je dobri anđeo Dubrovnika, čovjek zaslužan što je dubrovački gradski budžet per capita veći čak i od znanstveno-fantastičnog zagrebačkog, političar koji “brine za male ljude” tako što im plaća aviokarte, cestarinu autoputa i miti ih sitnim, slatkim poklonima. Za druge, on je zatornik Dubrovnika, čovjek koji je čitavu razvojnu politiku grada podredio punjenju budžeta do te mjere da je ugrozio opstanak grada kao urbanog tkiva i održive turističke destinacije.
Ugušeni grad
Protivnici Andre Vlahušića optužuju sadašnjeg raguzejskog “gazdu” da je ugušio Dubrovnik kruzerima, da ga je ljeti pretvorio u neizdrživo bučno, pretrpano i besadržajno mjesto, da je pospješio nestanak stanovništva u centru time što je centar podredio isključivo turizmu te da se u ključnom pitanju svih pitanja Dubrovnika - pitanja grandomanskog vikendaškog naselja na Srđu - ponio kao lojalni lobist privatnih investitora, umjesto onaj koji će oprezno odvagati novčani dobitak i prostorni/komunalni/infrastrukturni gubitak. Za Vlahušićeve ere - spočitavaju protivnici - Dubrovnik je postao grad u kojem je potpuno normalno predložiti premještanje RTV releja da bi se načinio restoran.
Vlahušić se - ukratko - voli ili mrzi - lijepe se na njega nadimci kao “Mister Suficit”, “Knez” ili “Faraon”. No - neovisno koje bilo vaše mišljenje o Vlahušiću (a moje vjerujem znate) - postoji nešto nesporno. Vlahušić je, naime, osuđen zbog financijskih mućki. Splitski sud pravomoćno ga je osudio početkom mjeseca za pitoresknu financijsku kombinaciju kojom je htio javnim novcem napraviti uslugu svom koalicijskom partneru. U optužnici nije stajalo da se Vlahušić sam okoristio, on sam je tvrdio da financijske štete nije imao ni grad, no nekretninska akrobatika stajala je HNS-ova gradonačelnika uvjetnog zatvora. I što sad?
Ništa. Na izborima pred Uskrs Andro Vlahušić moći će se kandidirati. On će se gotovo sigurno i kandidirati, i - dubrovačke mi procjene vele - i pobijediti. S dvije pobjede u tri godine gospar Andro će tako postati apsolutni vladar Dubrovnika, nešto između kaudilja i faraona. I što onda? Ništa, osim ako se ne prisjetimo nekih rečenica koje su ne tako davno izgovarale Vlahušićeva stranačka šefica i premijer koji predvodi koaliciju u kojoj je Vlahušićeva stranka. Kad je - naime - sisačka županica Lovrić Merzel optužena za svoje pitoreskne financijske pothvate u županiji, Vesna Pusić imala je - kako se kaže - “visoko podignutu ljestvicu”. Tom je prigodom Vesna Pusić rekla da bi “bilo logično i odgovorno da županica Merzel zamrzne članstvo u stranci i svoje funkcije”. A Zoran Milanović je - kad je po srijedi bio njegov vukovarski gradonačelnik Sabo - također bio čvrst i načelan. “Očekujemo da Sabo shvati kako ne bi smio biti kandidat SDP-a”, rekao je tada Milanović, a potom odbio najmanju pomisao da Saba podrži kao nezavisnog kandidata. U trenutku kad su izrečene ove izjave, Lovrić Merzel tek je bila optužena, a Sabo osuđen nepravomoćno. Ljestvica je - kako se veli - bila “podignuta visoko”. Hoće li biti tako visoka i za Štefku Kostadinovu hrvatske lokalne politike, Vlahušića?
Pitanje “ljestvice” - naime - ovih se dana ponovo rastvorilo u trenutku kad se doznalo kako vladajuća koalicija priprema novi izborni zakon, a unutar tog zakona i mogućnost zabrane kažnjavanja osuđenih osoba. O zakonu se jučer prilično burno raspravljalo u Saboru. Što se mene tiče - rekao bih: bilo je i vrijeme. Naime, dok vi čitate ovaj tekst, Slavonijom se šeće Branimir Glavaš, čovjek nepravomoćno osuđen na 10 godina zbog ratnog zločina. On po Slavoniji ide, drži mitinge, vrijeđa i prijeti po fejsu, ukratko - ponaša se sasvim jednako kao (još neosuđeni!) Vojislav Šešelj čije je ludiranje u Beogradu cijelu Hrvatsku bacalo u pravednički moralizatorski trans. Barem jedan Glavašev konziljere - Dinko Burić - u ovom je trenutku nepravomoćno osuđen za davanje mita sucu. U Zagrebu imate Milana Bandića protiv kojeg je dignuta optužnica. No - oni će se - kako se čini po sadašnjem draftu prijedloga zakona - svi moći kandidirati na izborima. Ili im je osuda nepravomoćna, ili su dobili tek uvjetnu kaznu, ili im je kazna manja od šest mjeseci. Od svih “mangupa” postoji samo jedan koji se neće moći kandidirati. A to je Radimir Čačić koji je zbog prometne nesreće u Mađarskoj dobio zatvorsku kaznu i još je u rehabilitacijskom roku.
Težina grijeha
Svi koji čitaju moje kolumne znaju da nisam nikad bio Čačićev politički fan. Kod Čačića kao političara uvijek mi je smetalo to što ne vidi razliku između demokracije i privatne firme gdje se “sluša šefa” te “radi što kažu inženjeri”. Sviđao mi se isprva njegov “just do it” gard, no taj mi se gard prestao sviđati onoga časa kad sam shvatio da Čačić vjeruje jedino u mistriju i šalung i da za čovjeka koji je trebao biti razvojni strateg ove vlade Čačić ima lošu manu - ne razumije da postoje projekti koji mogu biti štetni. Ono što se dogodilo Radimiru Čačiću strašna je ljudska epizoda i trauma, nesreća koja se može dogoditi i bilo kome (i meni), no osobito se često događa alfa-mužjacima koji i za volanom funkcioniraju kao iz Nikeovih slogana. Vjerojatno je na nekom transcendentalnom sudu manji ljudski grijeh ukrasti javne pare nego ubiti čovjeka autom. No, u ovozemnim kategorijama stvari stoje obratno. Naime - skrivljena nesreća sa smrtnim ishodom ne ukazuje da ćete vi kao političar biti loš ili kvaran, a osuda za mito ili financijski prekršaj da. I zato mislim da bi zapreku za aktivno biračko pravo trebalo vezivati ne uz visinu kazne ili njezinu pravomoćnost, nego prvo i ponajprije za sadržaj optužnice. Čovjek koji je osuđen zbog ratnog zločina, mita, štetnog ugovora ili trgovanja utjecajem trebao bi biti maknut iz političkog života neovisno o tome je li dobio za ta djela uvjetnu ili neuvjetnu kaznu, pet ili sedam mjeseci, nepravomoćno ili pravomoćno. Zakon koji bi spriječio na izborima kandidaturu Čačića, a ne bi Glavaša ili Vlahušića, naprosto bi bio skaredno nepravedan zakon.
Krupna razlika
Jer, postoji jedna krupna razlika između uklanjanja iz političkog života “običnih” kriminalaca i onih koji su krivično djelo počinili političkim radom. Za razliku od silovatelja i “običnih” ubojica koji s mrljom koju imaju na reputaciji teško mogu računati na izbornu pobjedu, s ljudima koji su krivi za ratni zločin, korupciju ili pogodovanje to naprosto nije tako. Neki ljudi za Čačića će glasovati ne ZATO, nego unatoč tome što je ubio automobilom mađarsku staricu. No, za Branimira Glavaša nemali će dio ljudi glasovati ne UNATOČ, nego baš zato što je ratni zločinac, što ga u kodu epske herojske pravde čini pravim vođom, patriotom i beskompromisnim borcem za “našu stvar”. Mnogi ljudi koji su osuđeni za financijsku kombinatoriku mogu pobijediti ili hoće pobijediti na izborima upravo zato što su takvi, ne unatoč tome što su takvi. Takav je primjer Bandić, ali i Vlahušić. Kod obojice, optužnica se sastojala od djela koja se u svagdanom commom senseu hrvatskih glasača i ne percipiraju kao zlo. “Pomogao im”, “izišao u susret”, “odmah nam je riješio problem”, “dogovorili smo se uz kavu” rečenice su koje su dubrovački i zagrebački građani izgovarali u znak pohvale svojim načelnicima. I Vlahušićeva presuda u osnovi se sastojala od “izišao je u susret” i “riješio je problem”. Vlahušića njegovi navijači stoga neće kazniti zbog presuda, dapače. Njega od javnih novaca može udaljiti samo jasan i nedvosmislen zakon.
Zakon koji “ljestvicu podiže” i za prijestolju mile, a ne samo prijestolju mrske. I za Vlahušića, a ne samo za Sabu.