VIJESTI IZ LILIPUTA

JURICA PAVIČIĆ Zašto crna knjiga našeg visokog školstva nikoga ne zanima

Strašna slika revizije visokog školstva neizbježno će nam se javiti pred očima svaki put kad u bliskoj budućnosti budemo čuli rečenicu “neka struka odluči” ili “treba pitati stručnjake”. Pokazalo se - naime - da se “struka” i “stručnjaci” - onda kad im date autonomiju, novce i vlast - ponašaju čak i gore od političara.
 Duje Klarić/Cropix

Pokušajte zamisliti ovakvu situaciju. U Hrvatskoj postoji - recimo - bolnica. Zaposlenici te bolnice primaju plaću iz državnog proračuna, država im plaća zgradu, troškove grijanja i struje. Ta bolnica ima - naravno - i svoje korisnike kojima naplaćuje participaciju.

U ovoj bolnici - međutim - participaciju bolesnicima ne određuje država, nju određuje sama bolnica. Ta bolnica bolesnicima naplaćuje ulazak u bolnicu i otpusno pismo. Naplaćuje im ako ostanu dulje u postoperativnom tretmanu, a naplaćuje im i ako žele bolji tretman. Ta bolnica - također - organizira u svojim prostorima i privatnu praksu koju provode njeni liječnici. Sve te postupke bolnica naplaćuje, ubire za njih tarife i glavarine, a visinu i vrstu tih nameta bolnica određuje sama. Kad se novci tako sakupljeni stave na kup, ta ih bolnica troši. Troši ih uglavnom tako da vlastitim zaposlenicima - plaćenim iz budžeta - podijeli višak.

To je nemoguće - reći ćete. Ne može postojati takva bolnica, riječ je o aberaciji, morbidnom srastanju privatnog i javnog koje ni jedna odgovorna politika ne bi tolerirala. I doista ne bi ako je riječ o bolnici ili školi. No, u Hrvatskoj stvari naglo postaju drukčije kad su posrijedi - fakulteti.

To je jedini mogući zaključak koji čovjek može izvući kad čita skandalozni dokument koji se zove Izvješće o obavljenoj financijskoj reviziji visokih učilišta, a koji su prošle subote na ovom istom mjestu analizirale naše kolegice Kristina Turčin i Mirela Lilek. Riječ je o dokumentu koji je sastavila Državna revizija nakon analize 68 od 88 hrvatskih fakulteta i viših škola. Rezultati revizije obznanjeni su taman pred ljeto, u vrijeme kad ih zbog političkog meteža nitko nije ni primijetio. Kad su naše kolegice iz Jutarnjeg lista konačno sjele na taj dokument, ono što je pred njihovim i našim očima izronilo bilo je strašno.

Te subote čitao sam taj članak i očekivao da će se idućih dana dogoditi pandemonij, da će frcati optužbe, da će padati ostavke, da će se s tim u vezi oglasiti premijer ili resorni ministar, pokrenuti DORH. Međutim, nije se dogodilo ništa. Strašni dosje koji su naše kolegice objavile prošle subote ostao je potpuno prešućen, kao da u Hrvatskoj postoji prešutni konsenzus da je visokom školstvu dopušteno ono što ni jednom drugom kraku javnog sektora nije.

“Prihodovna” strana hrvatskog visokog školstva i do sada je bila predmet raspri i skandala. Svima je još uvijek u sjećanju velika studentska blokada fakulteta 2009., kad su studenti političkom akcijom uspjeli sasjeći metastazirajući trend naplaćivanja školarina redovnim studentima. Ta blokada - međutim - nije sasjekla i školarine kao takve. Njih fakulteti i dalje naplaćuju izvanrednim studentima, kao i studentima koji ne ispune ECTS bodove. U Hrvatskoj se naplaćuju doktorski studiji, koji su u načelu groteskno skupi i potpuno nekonkurentni inozemstvu, tako da se u praksi svode ne reket koji plaćaju oni doktorandi koji zbog posla ili obitelji ne mogu otići na doktorat u Austriju ili Njemačku. U načinima kako naplatiti studentima više hrvatski fakulteti imaju bezgraničnu maštu. Administrativne procedure koje bi trebale biti sastavni dio usluge (potvrde, izdavanje diploma i sl.) redovno se naplaćuju, i to po slobodnom nahođenju.

Splitski je Ekonomski fakultet - recimo - prije nekoliko godina razdvojio završni i diplomski ispit, tako da bi apsolventima koji ne diplomiraju do listopada mogao naplatiti oba. Na nekoliko su fakulteta izbili skandali jer su studenti bili obvezni kupiti skriptu da bi mogli pristupiti ispitu kod profesora koji joj je autor. Neki su fakulteti organizirali “ljetne škole” na kojima bi vlastitim studentima naplaćivali dodatnu nastavu, što je bila prečica za prolaz na ispitu. Imaginaciju u cuclanju vlastitih studenata koju provode hrvatski fakulteti osjetio sam i na svojoj koži. Kad sam prije desetak godina doktorirao, zagrebački mi je Filozofski uvjetovao da, ako želim dobiti tuljac s diplomom, platim 600 kuna za togu, kapu i ceremoniju inauguracije, iako na ceremoniju nisam kanio doći, a toga i kapa mi ne trebaju.

Tako je izgledala i još izgleda “prihodovna” strana. A zahvaljujući državnoj reviziji, te kolegicama Turčin i Lilek sada znamo kako izgleda i ona “rashodovna”. A ta se - da ne okolišamo - svodi u osnovi samo na jedno. Naime, na to kako novac koji ste iscijedili od građana strpati u svoje džepove.

I tu ulazimo u srce tame hrvatskog visokog školstva. Najednom otkrijete da postoji fakultet koji bi trebao biti lučonoša legaliteta - Pravni u Zagrebu - koji svojim nastavnicima avansira s po 30 tisuća kuna znanstvene radove koje možda i neće objaviti. Otkrijete da postoje ljudi koji su dobivali dodatke zbog opsega posla i do 90 tisuća kuna godišnje, te da u sustavu postoje ljudi koji su uz razne bonuse došli i do neto plaće od 42 tisuće kuna. Otkrijete da postoje fakulteti na kojima je gotovo svaki zaposleni dobivao neki dodatak i stimulaciju ili fakulteti u kojima je dekan sam sebi hladno odrezao 30% stimulacije. Saznamo da su suptilne umjetničke maćuhice sa zagrebačke Muzičke akademije sebi uzajamno isplaćivale i do 7000 kuna dodatka na plaću, kao i to da su se na fakultetima dijelili predujmovi od 50 tisuća kuna, beskamatne pozajmice i avansi za znanstveni rad. Takvo predatorsko ponašanje očekivali biste od mrskih kapitalističkih zlopogleđa, šefova kakve ne-etičke izrabljivačke korporacije. Ali, ustanove koje su na ovaj način dijelile višak nisu ustanove na tržištu. Riječ je o ustanovama kojima država plaća plaće, zgradu, održavanje, znanstvene projekte. Ustanovama koje su iskoristile svoj oligopolski ili monopolski položaj da svoje korisnike tijekom pet godina što kreativnije iscijede kroz naplatu dažbina, skripti, ECTS bodova, palih ispita, toga, tuljaca i kapa. Tim novcem - na koncu - nisu kupovali računala, epruvete ili knjige za knjižnicu. Te su novce ponajviše koristili da bi sebi podebljali plaću.

Da bilo kome u zdravstvu, osnovnom ili srednjem školstvu na pamet padne ovakav “ekonomski model”, on vjerojatno ne bi bio domena politike, policije ili DORH-a - on bi bio domena psihijatrijskog promatranja. Ali, u visokom školstvu to je potpuno normalno, do te mjere da crni dosje kolegica Turčin i Lilek u ovih sedam dana nije izazvao a ma baš nikakvu reakciju. A zašto je to normalno? Zato što postoji Sveta Fraza koje sve to pokriva: “autonomija sveučilišta”. Autonomija sveučilišta, koja se u Hrvatskoj ne shvaća onako kako bi trebala - kao autonomija u kadrovskoj politici i kreiranju programa - nego kao autonomija u razrezivanju nameta, guljenju građana i izvlačenju ekstraprofita iz oligopolskog položaja. Hrvatsko visoko školstvo dodatno je razradilo slavnu maksimu Iljfa i Petrova “benzin vaš, ideje naše”. U hrvatskom visokom školstvu ona glasi: benzin vaš, prihodi od taksiranja naši.

Crna knjiga hrvatskih fakulteta je - ukratko - toliko strašna da ona vapi za političkom odgovornosti. Ovaj podivljali, perverzni sistem iznikao je očito tijekom dugih desetljeća, kao vrt koji je postupno preuzeo korov. On nije nastao najednom. Za njega su politički odgovorni i krivi barem tri posljednja ministra znanosti, ali i niz dekana i rektora, uključujući sadašnje. U zemlji koje je barem malo ozbiljna onakav bi nalaz revizije za posljedicu imao 20 ostavki.

Ali, ta i takva crna knjiga hrvatskog visokog školstva može nas naučiti nekoliko stvari.

Kao prvo, ona pokazuje koliko su samo u pravu bili studenti kad su se 2009. masovno pobunili protiv puzeće komercijalizacije visokog školstva. Možemo samo zamisliti kako bi izgledala ova mikroekonomika da su fakulteti mogli naplaćivati studij i redovnim studentima.

Kao drugo, nalaz revizija objašnjava kako su svoju moć izgradili brojni dekanski i rektorski liblinzi koji unatoč znanstvenoj i intelektualnoj suspektnosti zauzimaju visoke funkcije u hrvatskoj sveučilišnoj hijerarhiji. Svaki put kad se pojavi neki novi “slučaj Previšić”, moramo se sjetiti krilatice Woodwarda i Bernsteina - “follow the money”. Oni koji biraju takve dekane i rektore imaju očito svoje (novčane) razloge.

Treće, pokazuje da je “autonomija sveučilišta” kakvu u Hrvatskoj imamo poruga. Ne može postojati sustav u kojem država plaća javne ustanove, a te ustanove istodobno imaju potpunu autonomiju u naplaćivanju vlastitim korisnicima. Kao što bolnica ne odlučuje sama o participaciji, kao što policijska uprava ne može po svojoj volji naplaćivati registarske tablice, tako ni fakulteti ne mogu imati autonomiju u cijeđenju vlastitih građana-korisnika.

Postoji - međutim - i četvrti, najvažniji i najstrašniji zaključak koji građanin može izvesti iz crne knjige visokog školstva. A taj je zaključak da se - nažalost - intelektualnoj eliti u Hrvatskoj ne može vjerovati. Ne može joj se vjerovati da je kadra prosvijetliti i reformirati druge kad ona sama sebe nije bila kadra urediti racionalno i na javnu dobrobit. Strašna slika revizije visokog školstva neizbježno će nam se javiti pred očima svaki put kad u bliskoj budućnosti budemo čuli rečenicu “neka struka odluči” ili “treba pitati stručnjake”. Pokazalo se - naime - da se “struka” i “stručnjaci” - onda kad im date autonomiju, novce i vlast - ponašaju čak i gore od političara. Strašna je to spoznaja - ali spoznaja kojoj treba pogledati u oči.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
07. prosinac 2022 00:37