Kad biskupi nisu osuđivali

Mladi zaista pobožni svećenik razmišlja o Drugom vatikanskom koncilu: “Kakav je to bio koncil? Svi su koncili - opći ckrveni sabori - u tijeku duge povijesti utvrđivali dogme i osuđivali krive nauke.

Ovaj ni jedno ni drugo.” Pročitao je mladi čovjek neke članke i knjige nekih teologa koji to ističu pa misle da je Drugi vatikanski koncil zapravo Crkvu razvodnio ili čak zbunio. Ipak je između Prvog vatikanskog (1871.) i Drugog vatikanskog (1965.) prošlo gotovo cijelo stoljeće sa strašnim zločinima i zabludama.

Biskupi okupljeni na koncilu morali su to znati! Fašizam, nacizam, komunizam - sve strahovlade koje su pustošile svijet i pobile stotine milijuna nedužnih ljudi.

Zašto Crkva nije na koncilu svečano osudila nijednu od tih zabluda i strahovlada?

Slušajući to gotovo sam se zbunio. Da, koncili redovito proglašavaju vjerske istine i osuđuju zablude. Što se je to dogodilo Drugom vatikanskom? Ti što to ističu očito su skloni misliti da to i nije bio baš pravi koncil, da je možda netko na taj način Crkvu oslabio, poveo je putom mirenja sa zlom i svijetu.

Onda se sjetih Isusovih riječi: “Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu” (Iv 3,17).

Zar nam je zaista trebalo 20 stoljeća crkvenoga života da napokon jedan - dosad najveći - koncil postupi po toj Isusovoj poruci? Tisuće biskupa iz cijeloga svijeta okupilo se u slobodi vatikanskoga grada da bez ičijih pritisaka i obzira prema ikojoj zemaljskoj vlasti, bez straha od velikih diktatura - koje su se već bile počele urušavati - proglasi Isusovu poruku ljubavi i opraštanja - sve utemeljeno na Bibliji i euharistiji, na Božjoj riječi i Isusovoj žrtvenoj gozbi.

To nam se dogodilo.

I mnoge zbunilo. Kao da su popucali neki okovi i obruči. Kao da bi se sve moglo urušiti. A istina je da pravo Isusovo doba tek počinje. Umjesto straha - povjerenje u Duha koji nepredvidljivo, ali sigurno vodi Crkvu.