Kad se s drugačijima nije moglo razgovarati

S današnjim svecem, papom Pijom V. (1504-1572.), moramo se upustiti u nelagodno povijesno promišljanje. On je papa koji je pokrenuo katolički zapad na važnu povijesnu bitku s Turcima kod Lepanta 1571. i to pratio sustavnim moljenjem krunice po cijelom katoličkom svijetu. Velika i teška pobjeda zaustavila je tursko napredovanje morem. Kao čuvar katoličkog pravovjerja budno je i strogo pazio da se protestantske misli ne uvuku barem u Italiju.

Što o njemu misliti u ovo doba kad najviši predstavnici mnogih protestantskih zajednica dolaze papi u Rim ne samo na diplomatski oprezno susretanje nego u zajedničkoj molitvenoj skrbi za cijelo kršćanstvo? Što reći kad jednako papi dolaze i visoki predstavnici islama nastojeći se uzajamno uvažavati.

Je li se u onom XVI. stoljeću trebalo onako sukobljavati? Ili nije bilo drugog puta da se različite vjerske baštine otrgnu od državnih politika i da se susreću bez težnji da se uzajamno pokore - čak barem dopuštajući mogućnost da se uzajamno nečim obogate - ne odričući se onoga u što vjeruju?

Pio V. radio je dobronamjerno po savjesti. Bio je redovnik dominikanac, živio je pokornički i od svojih suradnika tražio skromnost. Islamska moć je silom nadirala i trebalo ju je silom suzbijati. S mnogim protestantima nije bio moguć dijalog dok najveći broj katolika nije svoju vjeru baš poznavao. Pio V. je odredio da se u svim katoličkim učilištima sustavno proučava nauk sv. Tome Akvinskoga - što je crkvenu misao dovodilo većoj jasnoći.

Trebat će stoljeća ozbiljnog studija i molitve uz teško oslobađanje od crkvenog služenja državnim i drugim vlastima i politikama da bi postalo moguće s drugim vjerskim zajednicama razgovarati bez sukobljavanja. Pio V. vjerno je i mudro izvršio ulogu u svom povijesnom trenutku.