U svojim komunikacijskim strategijama sve ključne institucije Europske unije spominjat će kako je nužno uvjeriti građane da oni rade u njihovu interesu. Pri tome će uvijek reći da nije bitno tko je na čelu Europske komisije, Vijeća, tko je povjerenik, izvjestitelj, jer svi oni imaju isti cilj: raditi u interesu europskih građana, a najbitniji su sadržaj, politika i prioriteti kojima se Unija bavi. Onda se čak i ljute kada građani ne shvaćaju takve poruke, kada se postavlja pitanje velikih plaća i birokratskog ponašanja.
Ali u praksi se često pokaže da je za lidere država članica i političare na razini EU kadroviranje bitnije od sadržaja. Tko će biti budući predsjednik Europske komisije, što će poslije utjecati i na to tko će voditi Europsko vijeće, a tko Europski parlament, trenutno je glavna, ako ne i jedina briga lidera EU. Nakon višetjednih konzultacija, nakon duge rasprave tijekom večere u Bruxellesu na zadnjem summitu, nisu se uspjeli dogovoriti, a ni približiti stavove. Odbijeni su svi kandidati čija su imena stavljena na stol. Oni koji su za neke države najbolji kandidati, a za neke čak i jedini mogući, drugima su neprihvatljivi. Francuzi ne žele Nijemca Manfreda Webera, ne zato što je Nijemac nego zato što ne žele izbor predsjednika Komisije po sistemu “spitzenkandidata”. Nijemci žele upravo Webera, ne zato što je Nijemac nego su mu javno dali potporu kao kandidatu Europske pučke stranke. I jedna i druga država imaju svoje partnere koji ih podupiru u njihovu stavu. S druge je strane i podjela na ideološkoj osnovi koja je ovoga puta veća prepreka jer Socijaldemokrati s lijevog centra i EPP s desnog više nemaju dovoljnu većinu u Europskom parlamentu pa moraju tražiti potporu Liberala i Zelenih, što nužno znači da im nešto moraju i dati. Kako se nisu uspjeli dogovoriti, a Europski parlament se konstituira već u utorak, 2. srpnja, lideri EU okupit će se čak u nedjelju navečer kako bi u zadnji čas uspjeli postići dogovor o jednom kandidatu čije će ime biti predloženo Europskom parlamentu. A koje je to ime, nitko ne zna. Nitko nije isključen, a oni čija su imena službeno bila na stolu imaju manje šansi od drugih.
Tako su u igri, kao “džokeri”, i hrvatski premijer Andrej Plenković i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, ali i desetak drugih potencijalnih kandidata, muškaraca i žena, s lijevog ili desnog centra. Kako je nakon summita rekao premijer Plenković, koji i pregovara u ime EPP-a, “sve je sada moguće”.
Sada se u ovoj igri ide sustavom eliminacije. Jasno je što ne može biti. Ako ne bude Nijemac, neće biti ni Francuz. Ako ne bude Weber, onda će se inzistirati na tome da ipak bude netko drugi iz Europske pučke stranke. A ta stranka nema baš puno kandidata među šefovima država ili vlada, što je razina s koje obično, ali ne nužno, dolaze šefovi Europske komisije. Ako šef Komisije bude iz EPP-a, onda šef Vijeća i Parlamenta neće biti iz te skupine. Treba nešto važno dati i Socijalistima i Liberalima, a ovoga puta i sve važnijim Zelenima. Ako na čelu Komisije bude muškarac, onda će barem na čelu Europskog vijeća ili Europskog parlamenta morati biti žena. Dosta je EU licemjerja da na svim vodećim funkcijama uvijek budu muškarci, a da Unija ravnopravnost spolova drži samo kao vrijednost koju promovira po svijetu.
Trebat će tu zadovoljiti i zemljopisni kriterij. Jasno je da ni na jednoj ključnoj poziciji neće biti netko iz Italije, jedne od osnivačice EU. A oni trenutno imaju čak tri od pet ključnih funkcija: Anonio Tajani je bio predsjednik Europskog parlamenta, Mario Draghi je šef Europske centralne banke, a Federica Mogherini visoka predstavnica EU za vanjsku politiku. Trenutna glavna rasprava u EU, ona o podjeli ključnih funkcija, čini se kao zadnje svjetsko prvenstvo u nogometu na koje se Italija nije kvalificirala pa se igra bez njih. To je i zbog toga što Talijani trenutno drže toliko važnih funkcija, ali i zbog trenutne vlade u Italiji koja je više zainteresirana za sukob s EU nego za utjecaj u njoj.
Uniju čeka puno izazova, od usvajanja višegodišnjeg proračuna do ambiciozne borbe protiv klimatskih promjena, ali prvo trebaju riješiti ono što je očito puno važnije političarima - podjelu fotelja, što se pokazuje puno težim nego što se mislilo. Vremena nema puno jer bi do studenoga trebala biti spremna i kompletna Europska komisija u novom sastavu, što znači da ne samo budući predsjednik nego i svi povjerenici trebaju proći saslušanja i potvrdu u Europskom parlamentu.