Jedna od onih stvari na koje su hrvatski građani, od 3. siječnja 2000. pa do danas, mogli biti prilično ponosni, jest postupak organiziranja ovdašnjih izbora, parlamentarnih, lokalnih i predsjedničkih. Jer, iako smo tijekom protekla dva desetljeća šest puta glasali za idući saziv Sabora, te još po pet puta za predsjednika Republike i lokalnu vlast, legitimitet svih tih izbora niti jedan put nije doveden u pitanje. Gotovo da nije bilo sumnjivih rezultata, krađa glasova, niti je netko osporavao rezultate, iako su se u tom razdoblju na vlasti smjenjivali HDZ i SDP sa saveznicima, Mesić i Kolinda, baš kao i Jakovčić, Bandić i Kerum.
Jednostavno, u Hrvatskoj štošta šteka, ali imamo vlast koju biramo i zaslužujemo. Ali, hoće li to biti slučaj ako se parlamentarni izbori održe u sedmom mjesecu, kao što najavljuju anonimni izvori iz Banskih dvora?
Možda, iako je preciznije kazati kako će srpanjski izbori biti legalni, ali upitno je u kojoj mjeri i legitimni.
Svaka vlast ima legalno pravo raspisati izbore kada joj najviše odgovara, i to je argument koji opravdava eventualnu odluku Plenkovićeve družbe da usred ljeta pozovu naciju na glasanje, ali ne treba zaboraviti, i Hrvate u Bosni i Hercegovini i diljem planeta. Nije najvažnije u čitavoj priči, ali nekako sumnjamo da će vlasti u tim državama biti sretne gledajući birače koji se grupiraju pred veleposlanstvima i konzulatima u Münchenu, New Yorku ili Beogradu i Sarajevu. Makar - ponovimo - HDZ smije raspisati izbore 5. srpnja ili za bilo koju nedjelju ovog ljeta.
Samo, postavlja se pitanje, kakav će legitimitet imati pobjednik. U ovom trenutku sve ukazuje da je apsolutni favorit Plenkovićev HDZ, koji prema Crobarometrovom istraživanju vodi ispred SDP-a za uvjerljivih pet postotnih poena, dok čak šezdeset posto građana podržava Vladu. Koja je još u siječnju imala potporu niti svakog četvrtog Hrvata i Hrvatice. Ne stoji niti argument koji puštaju Plenkovićevi trbuhozborci, kako najesen slijedi novi val pandemije pa su ljetni izbori svojevrsna utrka s vremenom, prije nego korona ponovno pola države zatvori u kuće. Prije će biti u pitanju strah od nadolazeće jeseni, kada bi mogla nastupiti gospodarska kriza puno teža od sadašnje, što bi zbog zapovjedne odgovornosti, puno snažnije pogodilo HDZ nego opozicijske stranke.
Isto tako, ovo će biti krnja izborna kampanja jer je očito kako za dva mjeseca neće biti dopušteni skupovi na kojima se okupljaju birači. Kampanja se može voditi i preko društvenih mreža i medija, ali to nije to. S druge strane, iz SDP-a dolaze optimistična uvjeravanja kako su u svakom trenutku spremni za izbore, pa ako najjača oporbena stranka pristaje na HDZ-ov plan, neka im je sa srećom.
Ali, hrvatski birači su krajem ljeta 1995., ubrzo poslije trijumfalne Oluje, pozvani na izbore, kako bi Franjo Tuđman i HDZ kapitalizirali vojno oslobađanje najvećeg dijela države. U takvim okolnostima, oporba je potučena do nogu, ali ne treba zaboraviti da je Hrvatska u iduće četiri godine patila pod Tuđmanovom despocijom, i novi milenij dočekala kao međunarodno izolirana državica čiji šef je pomoću tajnih službi pratio i prisluškivao političke protivnike i novinare, krojio završnice nogometnog prvenstva, a nekolicini tajkuna podijelio najkvalitetnije nacionalne kompanije.
Demokratski izbori nisu samo mogućnost glasanja između više stranaka i kandidata, jer, ako tako gledamo, Vladimir Putin i Tayyjp Erdoğan su legalni izborni pobjednici. U HDZ-u su odlučili iskoristiti povoljan vjetar, ali s obzirom na probleme koji očekuju sljedeću Vladu, mogla bi to ispasti gorka pobjeda.