Bit ću najbolji prijatelj ove Vlade, ne tako davno najavljivao je predsjednik Zoran Milanović, ali njegov ljubavni verbalni zov u Banskim dvorima nije dočekan s entuzijazmom pa je premijer Andrej Plenković uzvraćao prijetnjom o “tvrdoj kohabitaciji s Pantovčakom”.
Iako je od tada proteklo samo stotinjak dana, rekapitulacija dosadašnjih odnosa Vlade i Predsjedničkog ureda pokazuje da su u pravu bili - i Milanović i Plenković. Naravno, posljednjih dana medijski dominira svađa Vlade i Predsjedničkog ureda oko Milanovićeva napuštanja obilježavanja obljetnice Bljeska zbog ustaških simbola na službenom dijelu ceremonije. Plenkovićevi ministri su “zgroženi” Predsjednikovim postupkom, koji, kao, “ne poštuje branitelje”, mada je jasno da on ne napada HOS, nego je protiv upotrebe pokliča “Za dom spremni”. Budimo realni, taj prokleti ZDS podjednako je odiozan i Plenkoviću, ali sadašnji šef HDZ-a nema snagu i karizmu Franje Tuđmana, koji se bez pardona obračunao s HOS-om i njihovim endehazijskim simbolima.
Zbog toga je za Hrvatsku dobro da je na predsjedničkom položaju Milanović, koji ne zamuckuje kada treba jasno upozoriti na negativnosti. Međutim, kada se izmaknu ideološke svađe, duet Milanović-Plenković funkcionira sasvim skladno.
Pandemija Covida-19 već je bila u punom jeku kada je početkom ožujka održana sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost, koja je sazvana zbog novog velikog migrantskog vala i epidemije koronavirusa. Bio je prvi to veliki sastanak na kojem su se susreli predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković i, kako su saznali izvjestitelji Jutarnjeg lista, sjednica je prošla u “vrlo konstruktivnoj atmosferi” i “bez ikakvih trzavica između Plenkovića i Milanovića”, a jedan HDZ-ov ministar čak je nahvalio Milanovića zbog “iznimne profesionalnosti i korektnosti”. U međuvremenu je bez trzavica postignut i dogovor o imenovanju Roberta Hranja na čelo Glavnog stožera te o novom mandatu Daniela Markića kao ravnatelja SOA-e. U važnim pitanjima nacionalne sigurnosti nije bilo natezanja, a to je jako važno.
Ipak je Milanović kamenčić u cipeli koji više žulja Plenkovićev HDZ nego što su to SDP i ostatak opozicije, ako to uopće postoji. Puno veći javni odjek postiglo je Milanovićevo upozorenje kako Nacionalni stožer civilne zaštite ne treba samostalno donositi odluke koje se tiču ograničavanja ljudskih sloboda i prava te da bi o tome trebao odlučivati Sabor, dvotrećinskom većinom, nego kada su danima o istome trubili Davor Bernardić ili Božo Petrov. Pandemija je dokrajčila ionako kržljav parlamentarizam u Hrvatskoj, a opozicijske kritike, i onda kada su utemeljene, ostaju bez ozbiljne težine. Uostalom, pokušajte se sjetiti pamtite li u posljednje vrijeme neku izjavu Bernardića, Nikole Grmoje, Kreše Beljaka ili Zlatka Hasanbegovića.
U takvim okolnostima Milanović je postao, ako ne službeni predvodnik, onda, u najmanju ruku, glasnogovornik opozicije. Njega se čuje i vidi. Pa i granatira, srećom, verbalno. Brojne javne ličnosti i intelektualci potpisuju izjavu Antifašističke lige u kojoj se podržavaju postupci predsjednika Republike, dok istovremeno iz Plenkovićeva okruženja i s desnice stižu sve žešće optužbe. Ništa čudno - jer u HDZ-u su pravilno procijenili da je Zoran Milanović onaj oko čijih se stavova okuplja hrvatska lijevo-liberalna javnost. Koja je prije samo četiri mjeseca prilično uvjerljivo prevagnula pred desnim elektoratom. Zato je ušutkivanje Predsjednika postalo trenutno najvažniji cilj HDZ-a, ali rekli bismo da su se namjerili na nezgodnog protivnika.