Upravo se na današnji dan navršava trideset godina od pada socijalističkog političkog poretka koji simbolično obilježava pad Berlinskog zida. To je prilika za držanje svečanih govora, zbrajanje i oduzimanje dobitaka i gubitaka, objavljivanje sjećanja i analiza. Ali govori se i o razočaranju, osjećaju građana drugog reda, korupciji i klijentelizmu, nezaposlenosti, a to su samo neki problemi s kojima se danas nose građani istočnoeuropskih zemalja. Međutim, novinar The Economista Tim Judah i politolog Ivan Krastev pozabavili su se budućnošću jer neki su trendovi već vidljivi. Obojica se slažu da ono što najviše zabrinjava tek dolazi - a to je još veća depopulacija Balkana i cijele istočne Europe.
Depopulacija, odnosno demografska kriza dobro nam je poznat fenomen, još od kraja 19. i početka 20. stoljeća, od velike emigracije u SAD. Od šezdesetih nadalje stotine tisuća radnika odlaze u Njemačku kao gastarbajteri. Mnogi se nisu više vratili, ali se ravnoteža tada uspostavila visokim natalitetom. Koncem 20. stoljeća ovdašnje su krajeve napuštali izbjeglice i prognanici.
Najnoviji val odlazaka uslijedio je upravo u posljednjih desetak godina, i to migracijama unutar EU. Koliko smo samo reportaža pročitali o odlascima mladih u Irsku, o opustjelim selima u Slavoniji gdje kuća košta kao polovni automobil, o praznim školama u kojima samo ove godine ima 40 razreda manje. U deset godina emigriralo je 200.000 ljudi, a tome treba pribrojati i nizak natalitet. Cijena njihova odlaska je velika. Posljedice, upozorava Judah u nedavnom tekstu u Balkan Insightu, mogu biti dramatične. Prema projekcijama za 2050., s 22 % stanovništva manje postat ćemo siromašna zemlja starih ljudi koje više neće imati tko uzdržavati jer neće biti radne snage pa ni poreza iz kojih se financiraju socijalna davanja. Ovakva crna prognoza trebala bi ozbiljno zabrinuti Vladu pa hrvatski političari zabrinuto o tome govore - a poneki i pozivaju emigrante da se vrate u domovinu jer bi tako Hrvatska konačno postala Švicarska. No, mora da upozorenja demografa ipak nisu shvaćena ozbiljno jer Vlada kao odgovor osniva ministarstva, vijeća, odbore i slična birokratska tijela koja onda preporučuju mjere koje se uglavnom ne provode jer za njih nema novca.
Ako je to utješno, a nije, ovaj problem dio je migracija s cijelog područja Balkana u tolikim brojkama da su projekcije za 2050. upravo zastrašujuće. Već je sada oko 4 % EU iz neke druge zemlje članice, a to je 20 milijuna tzv. mobile citizensa EU. Prema predviđanjima koja iznosi Judah, taj postotak će se još povećavati pa će Bugarska u idućih trideset godina izgubiti najviše, više od trećine svog stanovništva tj. 39 %, Rumunjska 30 %, a Poljska 15 %. Od zemalja izvan Unije, BIH će izgubiti gotovo trećinu tj. 29 %, Srbija 24 %, a Albanija 18 %. Razlozi odlaska, prema istraživanjima, nisu samo ekonomski. Mladi ljudi ne žele čekati bolja vremena koja im obećavaju političari pozivajući ih da se žrtvuju zbog domoljublja. Oni za žrtvovanje nemaju ni volje, ni vremena sve dok na zapadu EU-a ima posla i za visoko obrazovane i za nekvalificirane. Bugari i Rumunji su gotovo ostali bez liječnika i medicinskih sestara, do te mjere da je neki njihov ministar-mudrijaš predložio da im se emigracija ograniči na pet godina.
Jedna od najboljih posljedica 1989. za istočne Europljane je sloboda kretanja, piše Krastev u novoj knjizi “The Light that Fades”, samo što je previše njih otišlo na zapad. Zapadne zemlje nedostatak radne snage kompenziraju migracijom i imigracijom. Istočni Nijemci sele se u zapadnu Njemačku, Poljska uvozi Ukrajince - ali male istočnoeuropske zemlje koje nemaju tu vrstu tradicije zaista imaju problem jer pate od etnonacionalizma, odnosno straha de će njihova nacija nestati. Pogotovo oni koji su još jučer ratovali za etnički homogenu državu. Imigranti izvan Europe ne dolaze u obzir, iako se ni oni ne bi rado zadržali, već bi - kao i domaćini - radije potražili sreću u Njemačkoj. Oko polovice stanovnika Mađarske i Poljske bilo bi za ograničenje iseljavanja, piše on. To je dio nacionalističke retorike Orbána i Kaczyńskog, samo što se ne radi toliko o strahu od emigranata (koji ionako ne dolaze), koliko o pokušaju da se zaustavi odlazak vlastitih građana. Tako da pravi razlog podrške populistima “nije strah od svijeta bez granica, nego od gradova bez doktora”. Zato Krastev smatra da je utjecaj egzodusa sposobnih i obrazovanih ljudi iz istočne Europe jako podcijenjen, u ekonomskom i u političkom smislu.
Dok se ne stvore uvjeti za bolji život, trend depopulacije ovih zemalja će se sigurno i dalje nastaviti, što mora uzrokovati političke probleme. Ogorčenost, razočaranje i strah potkopavaju liberalnu demokraciju, dovoljno je pogledati kako radikalna desnica i AfD jačaju upravo na opustošenom istoku Njemačke. Ne zvuči obećavajuće, ali u nedostatku pametnih rješenja preostaje nam da se tješimo da je budućnost ionako teško predvidjeti.