O Warrenu Buffetu kruže neuobičajene zanimljivosti. Svijet je fascinirala njegova odluka da sve svoje milijarde namijeni u filantropske svrhe u fondaciji s Billom Gatesom, pri čemu svojoj djeci nije ostavio ništa u nasljeđe. Njima je, kaže, već dao pravo bogatstvo time što im je omogućio studiranje na najboljim sveučilištima. Znamo još i da živi u običnoj kući koju je kupio 1959. godine za 30.000 dolara i da je do nedavno sam vozio svoj automobil.
Međutim, još su zanimljiviji njegovi društveno-politički stavovi. Zgražao se nad činjenicom da on plaća porez po stopi od 18% a njegova sekretarica 33% i zagovarao je veće poreze za bogate. Povodom rasta nejednakosti u Americi izrekao je čuvenu rečenicu: “Ovo je klasni rat u kojem pobjeđuje moja klasa”. Za europsku (njemačku) ekonomsku politiku rezanja (austerity) pripisuju mu misao: “Kada si u rupi, ako želiš izaći van, onda nemoj više kopati”.
Iako je vjerojatno kod naših neoliberala već dobio etiketu socijaliste, ovdje se radi o veličini osobe kojoj novac i moć nisu uspjeli oduzeti karakter, a sve ostalo, uključujući i ekonomsko-politička stajališta, iz toga izvire.
Nisam uspio saznati za takav jedinstveni primjer jednostavnosti i altruizma među našim bogatašima. Nisam uspio niti uočiti sličnu polit-ekonomsku senzibiliziranost za društvenu pravdu i jednakost u svijetu domaćih poslodavaca.
Međutim, ono što je najzanimljivije, naši bogataši i njihovi neoliberalni glasnogovornici, unisono zagovaraju suprotne ekonomske doktrine od Buffetovih. Domaći, simplificirani tip neoliberalnih recepata koji dominiraju provincijalnim ambijentom, suprotstavljen je također i stajalištima Krugmana, Stieglitza, Blytha, Pikettyja i plejade drugih velikih imena suvremene ekonomske misli… Suprotstavljen je u cijelosti i receptima Obamine ekonomske politike, čiji su rezultati u odnosu na dugotrajnu europsku stagnaciju impresivni, vidljivi i mjerljivi.
Može se pokazati, ali ne na ovom mjestu, da gledišta naših neoliberala idu na štetu svijeta kapitala, pod pretpostavkom da njegov cilj nije osobno zgrtanje već proizvodnja, investiranje i zapošljavanje.
Na tragu prethodno rečenoga valja se osvrnuti na tekst u Jutarnjem listu od 14. prosinca pod naslovom “I Hrvatska može biti ekonomski tigar”. U njemu Damir Novotny spominje da sam mu u jednom susretu sugerirao čitanje gore spomenutih giganata suvremene ekonomske misli. Na to moje polušaljivo dociranje on je manje šaljivo uzvratio da prestanem sanjati Kubu i Venezuelu. I u spomenutom tekstu stanje u Kubi i Venezueli suprotstavlja “liberalno-demokratskom kapitalizmu”.
Qui bene distinguit, bene docet. Tko dobro razlikuje, dobro razumije.
Što to naš Damir još ne razlikuje?
Kuba i Venezuela nisu iste priče. U prvom slučaju radi se o suspenziji privatnog vlasništva, a u drugom slučaju radi se o voluntarizmu u upravljanju društvenim resursima. Ti su primjeri doista negacija liberalnog kapitalizma. Međutim, ako pod liberalnim kapitalizmom Novotny podrazumijeva samo svoju inačicu, onda mu ne preostaje ništa drugo nego da u isti koš s kubanskim prisilnim egalitarizmom trpa sve što je suprotno njegovom viđenju pa i Pikettyja i Stieglitza i sve druge koji se suprotstavljaju neoliberalnim zastranjenjima liberalnog kapitalizma.
Njegova i moja vizija kapitalizma nisu iste. Svoju gradim na učenju spomenutih suvremenika za koje problem nejednakosti nije pitanje humanosti ili pravednosti već prvenstveno ekonomski problem. Naime, rast nejednakosti izaziva cikličke poremećaje i koči razvoj ekonomije jer umanjuje ekonomski najpotentniji srednji sloj. O tome kako je rast nejednakosti u svijetu doveo do obje velike svjetske krize, pisali su 2012. godine, prije Pikettyja, dva istraživača MMF-a Kumhoff i Ranciere.
Novotny zanemaruje suštinsku razliku između uspostave jednakosti u nedemokratskom okruženju i smanjenja nejednakosti demokratskim putem kroz primjenu pravednijeg poreznog sustava. Dakle, ne mogu se poistovjetiti skandinavski i kubanski tip socijalne pravde.
Krugman i Stieglitz ne zagovaraju ekonomski “voluntarizam, egalitarizam, nestašicu banana, manjak radnih mjesta i opću mizeriju”, kako to imputira Novotny, već nude rješenja za izlazak iz svjetske krize, upravo zbog manjka radnih mjesta i mizerije velikog broja ljudi na Zapadu svih ovih godina zahvaljujući tipu kapitalizma koji zagovara Novotny.
Dakle, moje duboko poštivanje Warrena Buffeta, a ne Fidela Castra pokazuje moju vjeru da kapitalizam nema alternative, ali ima neoliberalni kapitalizam koji služi malobrojnoj imućnoj manjini na štetu narodne većine.
(* autor je predsjednik Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja)