Jedan podulji citat iz prošlosti: “Kako se broj stanovnika SAD-a i složenost američkog života prelijevaju izvan tradicionalne nacionalne zajednice, stvarajući novi svijet gradova-država i predgrađa, rast će udaljenost između građana i birokratske klase nadzornika u Washingtonu. Ti će nadzornici upravljati elitnim dobrovoljcima naoružanima oružjem za informacijsko doba, u svijetu koji je postao kaotičan zbog širenja demokracije i njezinih pratećih neo-autoritarnih hereza. Spriječili smo najgore ekscese ‘vojno-industrijskog kompleksa’ otvorenim strahovanjem od njega, možda je jednako mudro i danas bojati se visokotehnološkog vojnog kompleksa.
Upravo zato što će tehnološka budućnost pružiti toliko tržišne i individualne slobode, ta produktivna anarhija zahtijeva nadzor nad tiranijama - inače neće biti pravde ni za koga. Može nas sve čekati hibridni režim. Budućnost Trećeg svijeta može konačno biti naša. Ako se demokracija, krunsko političko postignuće Zapada, postupno transformira, dijelom zbog tehnologije, onda će Zapad trpjeti istu sudbinu kao i ranije civilizacije...”
Kada je Robert D. Kaplan to napisao u mjesečniku Atlantic u prosincu 1997. (Was Democracy Just a Moment?) doživio je oštru kritiku intelektualne zajednice. Danas, kada je američki predsjednik Donald Trump sve bliže podizanju latinskoameričkog političkog modela sve do kanadske granice, Kaplanova teza iz ‘97. čini se življom i realnijom nego kada je napisana, a njezin doseg širim od granica SAD-a.
Sjetio sam se toga kad sam pročitao vijest o smrti Lyndona LaRouchea (12. veljače), kontroverznog teoretičara zavjere koji je od 1976. do 2004. uporno pokušavao postati predsjednik SAD-a i koji je u zenitu bio u vrijeme kad je i Kaplan najavljivao kraj demokracije.
LaRouche je imao, pogotovo u svojim zatvorskim godinama (1988. - 1994.), kultni status među teoretičarima zavjere. Promicao je alternativnu političku stvarnost u kojoj je svježe političke vijesti ugrađivao u širi zavjerenički okvir, s “popisom zločinaca” na kojemu su se među ostalim našli židovski bankari, Raisa Gorbačova, obitelj Rockefeller, predsjednička “dinastija” Bush i kraljica Elizabeta II. I da, bio je jedan od prvih “saveznika” Hrvatskoj kad se odvojila od Jugoslavije.
Otada do danas na populističkoj sceni bogatoj teorijama zavjere izredali su se Occupy i Anonymous, Assangeov maliciozni Wikileaks, Edward Snowden i njegov razotkrivajući zvižduk o američkom “obavještajnom nadzoru” svih globalnih komunikacija... Sve više se čini da je Kaplan bio u pravu, da je sustav utemeljen na spoju demokracije i liberalnog tržišta doista ušao u silaznu putanju.
Najveća pobjeda protivnika europske demokracije sigurno je Brexit, koji je od Ujedinjenog Kraljevstva napravio dosad najtežu žrtvu populizma, iako London još zadržava barem privid demokratske rasprave. “Žuti prsluci”, populistički pokret koji se od kraja prošle godine širi iz Francuske, još je premlad da bismo govorili o rezultatima kampanje na kojoj su se sprijateljile krajnja ljevica i desnica.
Kratak pregled igrača na domaćem terenu ukazuje na brzo usvajanje populističkih trendova, iako je unutar Sabora Živi zid zasad jedini pravi eksponent protusistemske oporbe. Povećaju li udio u vlasti, što nije nemoguće (prema RTL-ovu Cro Demoskopu podržalo bi ih 10,9% birača), premladi su da pobjegnu kao UKIP-ov lider Nigel Farage nakon neočekivanog izglasavanja Brexita, ali i premalo profesionalno osposobljeni za vođenje politike.
Most je bio pokušaj zajednice malih sredina da preuzme državu od duopola HDZ-a i SDP-a. Nije uspio jer su se kao stranka pokazali politički nepismenima.
Ambiciozni bivši dekan Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Ivan Lovrinović krenuo je sa Živim zidom u sklopu koalicije pretencioznog imena “Jedina opcija”, da bi kasnije osnovao vlastitu stranku Promijenimo Hrvatsku. Dosad je pokušao biti guverner HNB-a, zagrebački gradonačelnik i premijer. Srećom neuspješno.
Izvan sabornice ostao je “populizam za elitu” stranke Pametno, koja je intelektualniji i ljeviji pandan Mostu. Ponikli u Splitu, okupili su relativno solidan tim stručnjaka u većim hrvatskim gradovima.
Start, stranka majstorice populizma, bivše čelnice Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa Dalije Orešković, otkriva njezinu ambiciju da bude “pobunjenica unutar sustava”. Ipak, čini se da bi se i sama, zbog oslanjanja na povlaštene informacije kojima je raspolagala vodeći Povjerenstvo, mogla naći u sukobu interesa.
Još jedan aktivist bez stranke je i Mislav Kolakušić, sudac Trgovačkog suda koji se predstavlja kao borac protiv korupcije, ali sama činjenica da ponekad sudi u predmetima o kojima ima javno deklariran negativan stav, minira njegovu aktivističku, ali i sudačku poziciju. S dvije vodeće stranke desnog i lijevog centra (HDZ i SDP), koje drže 85 od ukupno 151 zastupničkog mjesta u Saboru, ali ne mogu raditi zajednički, i sa 68,7-postotnim udjelom nacije koji smatra da Hrvatska ide u pogrešnom smjeru (CRO Demoskop) potreba za velikom promjenom je neupitna. Zasad to može biti proces kojim je moguće upravljati. Jedno je jasno, promjenu ne treba tražiti u prošlosti, jer prošlosti više nema.