Usred žestoke drame u HDZ-u oko ratifikacije Istanbulske konvencije (IK) predsjednik SDP-a Davor Bernardić zblenuo je javnost. Poručio je da SDP želi Istanbulsku konvenciju bez ikakvih ograda, ali da SDP neće glasati u slučaju bilo kakve formulacije ili izjave uz tekst Konvencije. Izgovorio je Bernardić i to da “nitko u Hrvatskoj ne smije imati ništa protiv drugih i drugačijih, protiv gay populacije ili transrodnih osoba”.
Lijepa rečenica. Ali sasvim promašena jer se njome Bernardić pridružio vojsci onih opsjenara koji u IK vide ono čega nema. Dao je legitimitet onima koji tvrde da IK na mala vrata uvodi rodnu ideologiju i solidarizirao se s onima koji ne znaju čitati, koji učitavaju vlastite projekcije ili nisu ni čitali IK. Potez ravan javnom samospaljivanju ljevice u Hrvatskoj.
Na SDP se sručio bijes, ženske udruge digle su se na noge, pojedini zastupnici javno mu otkazali poslušnost, lucidni Arsen Bauk poslao je članstvu cirkularni mejl da se suzdrže dok se partija ne zbroji. I sada tjedan dana poslije SDP-ove ograde od ograde, netko je šefu SDP-a ipak došapnuo da su ljudska prava, pravo žena na život bez nasilja i vjera da bi ih SDP trebao ultimativno braniti bez fige u džepu, taman i s ogradom, jedino što je ostalo glasačima ljevice.
Da nije baš oportuno da prvi čovjek socijaldemokracije svojevoljno dokida zadnju liniju obrane zaštite ženskih prava od ludila i rigidnosti. Jučer nam je obznanio da je sve bio nesporazum i da je SDP za, kao što je uvijek i bio, da su se samo usprotivili mogućem falsificiranju teksta IK, a sada kad vide da je to “bezvrijedan komad papira, pamflet bez značaja”, SDP će glasati za.
Zašto je Bernardić palamudio? Htio je utjerati malo straha Plenkoviću? Nije htio držati lojtre HDZ-u? Što god da je, pogrešno je. Pravo žena na život bez lemanja je civilizacijski doseg. Njime se ne trguje, ne pretvara ga se u hepo kockicu, taman se spašavala i Vlada političkog protivnika.