Malo su se zaigrali, kaže mi bankarica s dugim stažem u internacionalnom bankarstvu. Razgovaramo, naravno, o Agrokoru. Hrvatska je mala zemlja, kaže, nemoguće je nešto napraviti, a da to drugi ne saznaju. To je ujedno i najveći grijeh dosadašnje privremene uprave koncerna - mislili su da mogu raditi iza zatvorenih vrata, a kada se radi u tajnosti, sve postaje fleksibilno, ponekad i previše. A onda procuri.
Velikim privatnim kompanijama tajnost poslovanja uobičajen je dio dnevne rutine. Nemaju obvezu javnih natječaja, nemaju propisane limite plaća (osim zakonom regulirane minimalne), nikome ne moraju polagati račune o izboru kadrova. Sve to, međutim, vrijedi samo onda kada kompanija donosi novac. S prvim korakom prema stečaju, kada se u biznis uključi pravosuđe, sve postaje komplicirano.
Dogodi li se da se u upravljanje uključi i politika, smjesa postaje zapaljiva. U Agrokoru se dogodilo i jedno i drugo. Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku (“lex Agrokor”) rezultat je političke odluke.
Trebalo je sačuvati ekonomiju zemlje od potencijalno razornog udara stečaja najveće privatne kompanije. U zemlji od 4,2 milijuna stanovnika, s otprilike 1,5 milijun zaposlenih, četrdesetak tisuća radnih mjesta velika je brojka. To nisu samo zaposleni, to je i četrdeset tisuća potrošača, poreznih obveznika, ali i potencijalnih korisnika državnih naknada za nezaposlene, s pojačanim troškovima zdravstva zbog stresom uzrokovanih bolesti...
Ako je guranje lexa kroz sabornicu i bio politički proces, upravljanje biznisima koncerna to nikada nije trebalo postati, kao što ni sudski procesi protiv vlasnika i vodstva koje je Agrokor dovelo na prag stečaja nisu, niti smiju biti politički procesi. Kada se takvi procesi preliju na dnevnu politiku, najveći gubitnici su građani i država.
Saborski rat za Agrokor, naravno, nije za cilj imao pronaći moguće bolji model spašavanja posrnule Todorićeve kompanije. Oporba je u padu zapravo jedinog velikog obiteljskog poslovnog carstva u državi prepoznala povoljan trenutak da se obračuna s izvršnom vlasti u državi. U dva navrata gotovo je i uspjela, iako današnja vladajuća garnitura (čiji je i oporba dio), zapravo jedina nije imala priliku sudjelovati u Todorićevoj gradnji imperija. I da su htjeli, stigli su prekasno. Naš veliki problem počinje davno prije kraha Agrokora, a skriven je u percepciji “vlasti” i “oporbe” i njihovih međusobnih odnosa.
Kada je Franjo Tuđman, kao prvi hrvatski predsjednik, promovirao riječ “oporba” umjesto dotad uvriježene riječi “opozicija”, namjerno ili ne zanemario je razliku u njihovu značenju. Dok se, naime, oporba opire svakom prijedlogu “vladajućih”, opozicija vodećeg partnera u sabornici (jer oni jesu partneri u vlasti) pokušava nadigrati boljim, sadržajnijim i provedivijim političkim rješenjima. Dok je opozicija ključan kvalitativni sadržaj zrele demokracije, oporba svojim destruktivnim protivljenjem svemu što dolazi s mrskog vrha to nije.
Oporba može biti koristan dijagnostički alat, ali ne unosi novu kvalitetu u politički život države. Za digresiju, kradem citat iz Financial Timesa: “Volio bih kada bismo mogli stvoriti stranku koja bi bila blizu političkog centra, koja bi vjerovala u važnost upravljanja državom, važ- nost poslovne zajednice i važnost da se radi zajedno s nevladinim, civilnim sektorom”, rekao je londonskom dnevniku David Rockefeller, prapraunuk prvog dolarskog milijardera Johna Rockefellera.
A Rockefelleri se, ako ništa drugo, odlično razumiju u obiteljski kapitalizam i njegovu umreženost s politikom. Vratimo se u Hrvatsku. Kada Božo Petrov kao šef Mosta proziva Vladu zbog “šutnje i nečinjenja oko Agrokora” i tvrdi kako je nakon serije pogrešno odigranih poteza “država na autopilotu”, on pokazuje da je i Most lako prihvatio poziciju slabijeg partnera u vlasti, onoga čija je uloga da se opire i podriva politiku “vladajućih”, ali i ne puno više. Nema, naime, “nečinjenja oko Agrokora”. Da država nije činila to što čini, bilo to dobro ili loše, danas bi se vodila neka drukčija rasprava, vjerojatno o izgubljenim radnim mjestima i opravdanosti nestanka nekih kompanija u sklopu Agrokora.
Da je država na autopilotu, mogli bismo imati vladu poput kanadske, pokazne, što uopće ne mora biti loše, ali Hrvatska nije kao Kanada (ili Belgija, koja je više od 500 dana odlično funkcionirala bez vlade), ovdje se vlade još sukobljavaju s osnovnim, egzistencijalnim problemima građana. Petrov proziva i Martinu Dalić, čiji slučaj, kaže, “ima potpuno drukčiju dimenziju”, pa tumači: “Jasno je otpočetka da su ona i povjerenik Ramljak tandem iz Škegrina inkubatora. Hrvatska javnost mora znati tko od političkih opcija podržava tu ekipu.”
Što je, međutim, napravila ta “Škegrina ekipa”? Uvela PDV (Škegro), porez koji je osnovni punjač proračuna svake europske države i koji je zapravo bio projekt Bože Prke, ministra financija prije Škegre, koji je prvi u samostalnu poratnu Hrvatsku uveo instituciju državnog proračuna, kako bi država uopće mogla funkcionirati.
Škegro je bio ministar u dvije posljednje vlade u razdoblju kada je Hrvatska bila u polupredsjedničkom sustavu (Valentićeva i Matešina), premijeri izvršitelji predsjednikovih političkih zamisli, a njihovi ministri stručnjaci koji su dobili zadatak da im u tom poslu pomognu. Škegro je u takvom političkom kontekstu bio jedan od najuspješnijih. On sam nije mao važnu ulogu u građenju Todorićeva Agrokora, ali imao je u punjenju proračuna poratne Hrvatske kojoj je, s gospodarskim modelom u rasulu, prijetila blokada svih funkcija države.
To je, međutim, prošlost. Naš današnji, veći problem je najava zajedničkog oporbenog napada na Vladu, ne zbog samog napada, koji je uvijek legitiman, nego zato što ni Most ni SDP kao predvodnici ne nude alternativno rješenje za Agrokor (zapravo ne nude rješenja nizašto). Čak i da ga imaju, a nemaju, zakasnili su. Bez grama uložene vlastite odgovornosti, bore se protiv onih koji su svoj kredibilitet upregnuli kako bi amortizirali posljedice Todorićeva kraha na ekonomiju države i spriječili da se todorićevski model ponovi u budućnosti. Načelno lijevi SDP i “crkvenjački” Most nemaju ničeg zajedničkog u svojim programima. Bliske točke pronašli su u populizmu i političkim protivnicima.
Na tom je teritoriju, međutim, Živi zid autentičniji jer nastao je iz pokreta za zaštitu egzistencijalno ugroženih građana. To je stranka kojoj se može zamjeriti politička nepismenost, za koju se može ustvrditi da bi, dođe li ikada na vlast, bila pogubna za razvoj naše krhke demokracije, ali ne može joj se zamjeriti nedostatak hrabrosti i praktične akcije, dva najrjeđa sastojka političke scene u Hrvatskoj. Točno je, malo su se zaigrali, ali ne samo Plenković, Dalić i Ramljak sa svojim timom konzultanata, nego svi, počevši od Ivice Todorića koji se upustio u bezumno zaduživanje Agrokora, do političke oporbe koja, idejno odavno izgubljena, na strahu od promjene ekonomskog modela pokušava graditi svoju novu poziciju.
Da je razmišljala o mogućim posljedicama, kada je nabrzinu pisan i aktiviran lex, Vlada je odmah mogla, umjesto Ramljaka i ostalih, na projektu spašavanja države od Agrokora, nakon brzog pozivnog natječaja, angažirati njihove tvrtke Texo i Alteru (i ostale), pa unutar tako strukturiranog tima imenovati povjerenika. Oporba bi se i u tom slučaju opirala, ali amortizeri bi bili ugrađeni, uvriježene procedure ispoštovane, a svaki prijedlog poboljšanja procesa bio bi dobrodošao.