Kao što se Gregor u “Preobražaju” Franza Kafke jednoga jutra budi i shvaća da je njegov dotadašnji način života poprimio fizički oblik - pretvorio se u kukca, tako i građanima Hrvatske kojima je to jedina (a ne druga) domovina odjednom dolazi u glavu da se demokratska Hrvatska ni po čemu bitnome ne razlikuje od Socijalističke Republike Hrvatske, jedne od saveznih republika bivše Jugoslavije.
Sva bitna obilježja bivše SR Hrvatske, od gospodarstva kojim je upravljala država, politički podobnih direktora državnih poduzeća, promašenih sindikata, neefikasne i trome birokracije u kojoj su nositelji vlasti zbrinjavali rodbinu i prijatelje, jedne partije na vlasti, saveza boraca koji je bio ovlašteni krojač javnog morala, korektor službene politike i najprivilegiranija društvena kasta, vječne prijetnje unutarnjih i vanjskih neprijatelja sve do vrsta jogurta, imamo i danas u demokratskoj, višestranačkoj Republici Hrvatskoj.
Zadnji primjer koji potvrđuje da smo zadržali svijest o zemlji koju smo željeli, ali smo se poput Gregora probudili u tijelu kukca je najvažniji tjedni politički događaj - sjednica Vlade održana u Puli.
Jednako kao za dnevnike što ih je proizvodio informativni program Radiotelevizije Zagreb, kamere su jučer snimile cijelu svitu političara kako sa žutim radničkim šljemovima krstare škverom dok su njihovi vozači za to vrijeme zbrinjavali crne limuzine. Nakon parade po Uljaniku, svita je sjela za stol i obznanila da će naš novac i dalje trošiti na saniranje gubitaka što ih je natukla nesposobna uprava, te da je i dalje, što se brodogradnje tiče, na snazi državni kapitalizam.
Kao što se u socijalizmu bez partijske knjižice nije moglo ni pomisliti na rukovodeću funkciju u bilo kojem poduzeću ili ustanovi, tako se ni danas ne može upravljati HEP-om, Janafom, Apisom, HAC-om, HŽ-om, postati intendantom u kakvom kazalištu ili ravnateljem škole bez članstva ili maksimalne lojalnosti političkim opcijama na vlasti.
Kao što se u nastavnim programima škola u SR Hrvatskoj učila povijest lišena pojedinih činjenica kao što su Bleiburg ili likvidacije u Dravogradu, tako se danas u školama ne govori istina o Medačkom džepu.
Našoj se djeci u školama ne pokušava ispirati mozak marksizmom, ali je zato u potpuno istoj funkciji organizirana nastava vjeronauka.
U SR Hrvatskoj su borci bili posebna društvena kategorija, ekstra privilegirana. Javno im se nije ništa prigovaralo, ali su obični ljudi među sobom dijelili prezir prema toj kasti i sumnjali u njihovu brojnost. Danas su mediji slobodniji nego što su bili u SR Hrvatskoj, pa se povremeno pita koliko je stvarnih branitelja, osobito invalida Domovinskog rata. No, od medijske slobode nema puno vajde.
Uz sve materijalne pogodnosti koje im je država dala, branitelji su si po uzoru na borce uzeli za pravo uređivati programe kazališnih kuća, skidati im predstave, Bajagi zabranjivati nastupe u hrvatskim gradovima, te rušiti postupke izbora ravnatelja škola jer su sebi uzeli prvenstvo zapošljavanja na tu dužnost.
Kao što se u SR Hrvatskoj nije smjelo pitati za zločine što su ih počinili partizani, nego se živjelo kao da jama Jazovka i sve druge nisu ni postojale, tako današnja Vlada i službeno Mirka Norca i Tomislava Merčepa tretira kao poštene ljude i počasne građane, a ne kao ratne zločince - što obojica jesu.
Dok smo imali SR Hrvatsku, Hrvati su iz nje bježali u Njemačku. Bježe i danas. U Njemačku, Irsku, Belgiju, Kanadu, SAD... Bilo kamo. Samo da se maknu.