Bio je to teški blam, onaj koji samo vrijeme i zaborav drugih liječe. A onda se pojavila još gora stvar, strava. Predsjednica Sindikata hrvatskih učitelja Sanja Šprem u ponedjeljak navečer je gostovala u HRT-ovoj emisiji “Ima li što novo?”. Tijekom emisije je dvaput na ploči napisala riječ “prosjećna” umjesto “prosječna”.
Učiteljima, a posebice njihovim predstavnicima ne bi se smjelo događati da ne znaju kako ispravno napisati riječ u kojoj se nalazi č. Ili ć. Jednostavno ne bi. Nije to greška nego neznanje, nemojmo gubiti vrijeme na neznanje. Od toga se ne umire, živi se i s time, prilično bezbolno, ali je sramno da predstavnik učitelja ili bilo koji učitelj to ne zna. Može ne znati operirati, može ne znati čitati prognozu vremena iz karata, može nemati pojma o funkcioniranju ili popravku veš-mašine, ali mora znati koji znak ide na c u riječi prosječna. Stoga, kada ne zna, kada dvaput ne zna, to nije gaf. Komentirajući samu sebe i prokleto, nepoznato “č”, predsjednica tog sindikata rekla je da se “dogodio gaf”. Vraga, događaju se slučajne stvari, riječ se ne napiše slučajno. Sanja Šprem je rekla da se to dogodilo slučajno.
“Bilo koji razlog koji bih spomenula zazvučao bi kao opravdanje, a nemam se namjeru ispričavati nikome. Paralelno smo na ploči pisale ministrica Divjak i ja, bila sam umorna i fokusirana na to kako da ne pogriješim u pisanju brojki, a nisam ponijela ni naočale”, rekla je komentirajući svoj potez na ploči.
Sretna je što su joj se javljali prijatelji i rekli da nema veze što ne zna, da je super, tako je tvrdila. E, to je gore od onoga što je napisala u neznanju, krivog znaka na slovu c. Gospođa se nema namjeru ispričati nikome. To je bio početni stav predsjednice sindikata. Bravo za samouvjerenost. Prirodan za narcisoidne osobe s kojima se nema što razgovarati. Kada zabrljaš, red je i ispričati se, to je puno hrabrije nego ispaliti “neću se ispričati” i nastaviti kao da se ništa nije dogodilo.
Kakva je točno predsjednica tog sindikata nije ni važno, imala je svojih pet minuta. Tome nasuprot, ljudi koji vide vlastite greške mogu nešto naučiti i s njima se može napredovati. Onda je greška uistinu greška. Potom je rekla i da je pisala paralelno s drugom osobom i da je bila fokusirana na brojke. Mora da je jako stresno držati u glavi cijelu misao i napisati je na ploču. A još, bila je umorna i bez naočala. Očito, treba biti sretan što se na ploči nije pojavila neka ludost tipa “etika đacima - vjeronauk ravnateljima”, “slobodno mišljenje svima, ne samo njima”, “Marko voli Anu” i što se već piše po školskim pločama kad su ljudi umorni i nemaju naočale.
Nevolja ovog slučaja je to što pokazuje kakvo razmišljanje predvodi učitelje. Ono tvrdoglavo, narcisoidno, slijepo za stvarnost i izolirano od realnosti, ono koje nema nikakvu namjeru popraviti se nego će radije izmisliti zastoj u prometu, pokvareni lift, izgubljeni ključ, mačku i zaboravljenog djeda u parku, kao da svijet može funkcionirati po pravilima lažljivih šestogodišnjakinja, a takve bi ponudile nedostatak naočala kao izgovor za neznanje.
Očito ih prezentira osoba koja ne može živjeti s vlastitim greškama pa ih radije poriče, a to nije odlika pametnih. Ali je prilično loše što je to i lekcija o tretiranju neznanja za učenike. One koji bi trebali svoje samopouzdanje bazirati na znanju, a ne sposobnosti izmišljanja glupih izgovora. A to jest strava.