Kad su prije desetak mjeseci otkriveni stenogrami tajnih razgovora djelatnice slovenske vlade i jednog suca u graničnom arbitražnom sporu Hrvatske i Slovenije unisoni stav hrvatske javnosti, pa i svih političkih stranaka bio je kako je tim činom proces postao kontaminiran i kako se ne može nastaviti. No, taj stav nije bio rezultat nekih nepobitnih dokaza o utjecaju slovenskih radnji na stavove arbitara, već shvaćanja kako uz sumnje koje je otkriće tih aktivnosti izazvalo, odluka arbitraže nikad ne bi mogla biti prihvaćena kao uistinu nepristrana i objektivna. Utoliko, otkriće o poslovnim odnosima MOL-ova lobista Josipa Petrovića i Ane Karamarko, supruge prvog potpredsjednika Vlade, zapravo je deja vu. Ne ulazeći u političku dimenziju cijelog slučaja - a i ona zasigurno postoji - već sad je jasno kako je nakon njega bilo kakva uloga Karamarka u odnosima Vlade i mađarskog MOL-a trajno kontaminirana. Svaka odluka koju bi po tom pitanju donosio, naime, bila bi podvrgnuta opravdanoj sumnji sukoba interesa vezanih za njegov odnos i odnos njegovih članova obitelji s MOL-ovim čovjekom Petrovićem. Karamarkova objašnjenja o tome kako su poslovni odnosi završili prije nego što je preuzeo funkciju i Vladi te kako zna odijeliti poslovni od privatnog života, ipak su neuvjerljiva. Posao lobista, najsažetije rečeno, jest da utječu. Petrović je plaćen kako bi kod hrvatskih dužnosnika - na svim razinama - promovirao interese MOL-a.
Dakle, ako utječe na Karamarka - a njegovoj supruzi je ranije dao lukrativan posao - radi se o sukobu interesa. Ako, pak, ne utječe, ne obavlja svoj posao. A zašto bi MOL godinama plaćao lobista koji ne obavlja ono što je smisao njegovog posla? Hrvatska javnost danas ima rezona sumnjati kako je cjelokupno ponašanje Karamarka i drugih dužnosnika HDZ-a oko Ine tijekom proteklih tri mjeseca - od inzistiranja na odustajanju od arbitraže, preko pokušaja smjene hrvatskih članova uprave, do krajnje nepristojnih pokušaja ministra obrta Darka Horvata da iz Ministarstva gospodarstva aneksira ovlasti u sektoru energetike - bilo pod utjecajem informacija, stavova i interesa profesionalnog MOL-ova lobista. A te sumnje naprosto su preteška hipoteka za donošenje odluka u sporu koji je inicijalno i nastao baš zbog netransparentnosti i korupcijski sumnjivih dogovora. S obzirom na tu prošlost, prvi preduvjet bilo kakvog dogovora jest da on bude postignut u apsolutno transparentnim okolnostima, institucionalnim pregovorima s jasnom procedurom i uvidom javnosti u njihov tijek.
U takvom procesu, s obzirom na teret sumnji oko odnosa s Petrovićem, šef HDZ-a ne može aktivno sudjelovati. Ako uistinu smatra kako je za Hrvatsku najbolja opcija u Ini postizanje dogovora s MOL-om, Karamarko se iz cijele priče mora maknuti, te vodstvo prepustiti čovjeku koji nije opterećen takvim repovima i koji ima dovoljno javnog legitimiteta za takav dogovor. To je i u interesu MOL-a. Kompaniji suočenoj s optužbama da je korumpirala hrvatskog premijera reputacijski sigurno ne odgovara povezivanje s novim sumnjama za korupciju. S obzirom na to, čini se logičnim da lidersku rolu preuzme premijer Tihomir Orešković koji ima i značajno iskustvo u međunarodnim poslovnim pregovorima. Karamarko kao potpredsjednik Vlade i HDZ kao najjača stranka vladajuće koalicije će sudjelovati u donošenju konačne odluke - kakva god ona bila - no da bi bila percipirana kao objektivna Karamarko zapravo neće imati izbora, nego distancirati se od cijelog procesa pregovora i samog Petrovića. Za oklijevanje nema vremena. Ina više ne smije biti talac partikularnih interesa.