Još uvijek dobro pamtimo slučaj dječaka iz Metkovića, a sada već neko vrijeme čitamo o umiranju djece pred ravnodušnim, čak i agresivnim bolničkim osobljem. Ne kažem da je doktorima lako suočavati se svaki dan s bolesnicima koji trpe nesnosne boli. Oni moraju razviti obrambeni mehanizam jer kad bi nad svakom teškom i tužnom situacijom plakali, ne bi bili u stanju pomoći. Isto tako, kad je riječ o neizlječivoj bolesti, treba dobro razmotriti kolika je odgovornost liječnika za smrt pacijenta. Pa ipak, prema svjedočenju jedne od majki, njezin je sin umirao u groznim mukama, pritom na udaru nervoznih i drskih liječnika i medicinskih sestara koji su mu propustili pružiti adekvatnu pomoć.
Opet će se povući pitanje odgovornih, možda bude i sankcija. Bit će ih i za oca koji je na Pagu bacio s balkona četvero male djece, a da je obitelj problematična, znao je i Centar za socijalni rad, ali i susjedi. I svi su propustili bilo što poduzeti. Socijalna služba bila je upoznata s teškim uvjetima u kojima je obitelj živjela, o tome da su djeca imala teškoća u govoru i o svađama roditelja. Pa ipak, djeca se nisu mogla sačuvati od toga da ih vlastiti otac trgne iz sna i baci s balkona.
U tako teškom rastrojstvu nije mi jasno zašto nije sebe bacio s balkona, umjesto njih. Nikad mi neće biti jasni roditelji koji pritisnuti brigama i problemima krenu na svoju djecu, kao da su oni neke njihove stvari, neke figurice koje su kupili na sajmu i sada će ih razbiti, jer su u afektu. Ne znam kako je sankcionirana majka koja je prošle godine mučki ubila svojega trogodišnjeg sinčića u Puli, u suradnji s nekom djevojkom jer joj je pri trovanju i davljenju mališana trebala pomoć. Uvijek mi se čini da za takve ljude nije psihijatrija, nego najveća zatvorska kazna. Jer, djetetu ste oduzeli njegovo djetinjstvo, njegovu radost, njegov život.
Nitko se ne veseli životu kao dijete. Odrasli uglavnom samo mrmljaju i žale se. Netom prije nego što se dogodila tragedija na Pagu, kojoj je jedina utjeha da su sva djeca preživjela, premda će traume zauvijek ostati, saznali smo da je neki otac, umirovljeni policajac, strahovito prebio svoju kćer u trenutku kada je majka bila u bolnici. Majka je izašla iz bolnice kako bi očistila krv koje je bio pun stan. Bešćutnost, strava, dječja patnja kao da nas zasiplju sa svih strana. I čudnovata nemogućnost odraslih da nešto osjete.
U susjednoj državi imali smo slučaj da je otac zaklao troje djece i sebe jer se ljutio što mu je žena našla posao. Nije se mogao pomiriti s time da bi on čuvao djecu, a ona radila. Pa je u slijepom gnjevu presudio sebi i djeci. Čak joj je i ostavio zlokobnu poruku o tome da ne brine jer da ih je nahranio prije nego što ih je ubio.
Bajke nam svjedoče o nevjerojatnoj okrutnosti odraslih prema djeci: Snjeguljicu maćeha pošalje s lovcem u šumu, a njemu naloži da joj iščupa srce i donese joj ga u škrinjici. Pepeljugu maćeha tjera na najteže fizičke poslove. Ivicu i Maricu roditelji odvedu u gustu šumu i tamo ih puste da umru od gladi.
Doduše, otac i maćeha. Čak i u bajkama se okrutnost prepušta maćehama jer nepojmljivo je da bi majka ili otac napravili nešto tako grozno djetetu. Zato se razvio lik zle maćehe, koja se u priči pojavljuje nakon majčine smrti.
U stvarnosti, svjedočimo nasilju očeva nad djecom ili okrutnostima majki. Kao da nasilja i bešćutnosti ima sve više.
No, možda se dogodilo to da zbog brzine širenja informacija lakše saznajemo priče o kojima ranije nismo ništa znali. Nasilje prema djeci ukorijenjeno je i sveprisutno: pa ipak, tamo gdje se dogodi zločin, kazna mora biti što brža i adekvatnija. Ne smije se dopustiti da zločini vape do neba, procedure ne smiju biti takve da pomažu nasilnicima ili bešćutnicima jer takvi događaji ipak svjedoče o bolesti društva. Kakvi god bili psihički problemi, oni za osobu koja je teško povrijedila ili ubila dijete ne mogu biti olakšavajuća okolnost. Kazna je jedini dokaz da se društvo bori za vlastito zdravlje.