Znanost tu nema odgovora, psihijatrija je nemoćna pred zagonetkom kako je Željku Kerumu palo na pamet da bi Tony Cetinski bio najbolji izbor za intendanta Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu. Poznavatelji naravi splitskog gradonačelnika skloni su vjerovati da je Kerum izabrao Cetinskog naprosto zato jer mu se Alen Bokšić nije javljao na telefon.
Na drugoj strani su pristalice teorije da je Keruma Gospa savjetovala. Djevica Marija došla je, navodno, u plavoj haljini u gradonačelnikov san i blagim mu glasom rekla:
“Na mjesto kazališnog intendanta stavi Tonyja Cetinskog”.
“Onoga pjevača?”
“Tako je.”
“Vidiš, to ti nije loša ideja.”
“Znam”, kazala je Djevica tašto, a onda krenula lagano blijediti i nestajati u bijeloj svjetlosti.
“Čekaj, čekaj, da te još nešto upitam”, viknuo je Kerum za njom.
“Žurim, drugi put”, dobacila je ona, a splitski gradonačelnik se probudio.
Što god bilo, Željko Kerum došao je jedno jutro zamjeniku Juri Šundovu i upitao ga:
“Jure, šta se tebi čini da Tonyja Cetinskog metnemo da vodi Kazalište”
“Odlična ideja, gradonačelniče!” rekao je dogradonačelnik.
Ovom prilikom valja napomenuti da Jure Šundov sve prijedloge svoga šefa dočekuje jednakim, ushićenim: “Odlična ideja, gradonačelniče!” Uzviknuo bi to i da Željko Kerum naumi lopatom ubiti medvjeda u zoološkom vrtu.
I tako je osvanula vijest da je Tony Cetinski poželjan kandidat za prvog čovjeka kazališne kuće, a nitko se u Splitu nije pretjerano začudio tome jer smo od gradonačelnika uistinu na svašta navikli. Već nam je nekako normalno došlo da je on danas izabrao estradnu zvijezdu za intendanta, upravo kao što će biti potpuno prirodno da sutra u Splitu zamisli, šta ja znam... zimsku paraolimpijadu u kojoj će se slijepi i slabovidni bacati sa skijaške skakaonice na Kozjaku. Otkad Željko Kerum vlada gradom, moglo bi se reći da u njemu bez prestanka traje akcija “Ništa nas ne smije iznenaditi”.
Ta pojava, da vam budem iskren, nije lišena određene perverzne ugode. S vedrom znatiželjom ujutro otvaraš novine, pitajući se što je novo gradonačelnik slaboumno blebnuo, i počne te nakon nekog vremena očaravati njegov skromni rječnik, nadmena neobrazovanost, nepristojnost, razmetanje novcem, socijalna neosjetljivost, zakržljali moralni instinkti i dječja iskrenost kojom će sve to priznati. Uzbudljivo je, nikad u životu nisi upoznao takvu osobu. Kerum je nešto kao USS Enterprise, otišao je izvan granica poznatog svemira, gdje nijedan političar nikada prije nije bio. I premda znaš da to Splitu ništa dobroga neće donijeti, potaknuo bi ga da nastavi, sve dalje i dalje, sve luđe i luđe. Gotovo da bi zavikao: “Još, Željko! Još!”
Eto, na primjer, zašto bi samo HNK imao pjevača za šefa? U gradu je toliko javnih poduzeća i ustanova da bi Kerum mogao uhljebiti natjecatelje sve tri večeri Hrvatskog radijskog festivala u Vodicama. Za svakoga bi s estrade on mogao naći prikladno šefovsko mjesto.
Gradska čistoća? Ništa lakše. Gradonačelnik će uzeti telefon i nazvati Rajka Dujmića.
“Rajko, slušaj”, kaže. “Čistoća!”
“Kakva čistoća?” začudi se Dujmić.
“Stavit ću te za šefa Gradske čistoće”, objasni Kerum.
“Mene?!”
“E.”
“Zašto?”
“Čuj, zašto? Jesi li ti sam nedavno u novine reka da si čist?”
“Bogme, jesam”, složi se Dujmić. “Danas točno sedam mjeseci i dvanaest dana.”
“Pa, eto!” reče Kerum pobjedonosno. Prekine vezu i odmah, s jednakom mišlju, krene nazvati Mladena Grdovića. Grdović odnedavno više ne pije. Recite i sami, gdje ćeš boljeg čovjeka za direktora Vodovoda? “Ovo je lakše nego sam očekivao”, nasmiješi se Kerum zadovoljno. Ali, trenutak kasnije namršti se i zastane nad papirom.
“Jure”, upita on zamjenika, “koga bi ti stavio da vodi gradsko groblje Lovrinac?”
“Doris Dragović!” bubne Šundov.
“Isss!” odmahne gradonačelnik prezirno. “Je ga i ti nekad znaš prosrat!”
“Pa šta fali”, zarumeni se Jure. “Doriski lipo stoji crno.”
“Nije to to”, odlučan je Kerum. “Nije to to...”, ponovi on zamišljeno. I tada mu se upali lampica. Naravno. Logično. Kako se prije toga nije sjetio - Dražen Zečić!
To je njegov čovjek za gradsko groblje. Pokopavaju li, na primjer, neku ženu, voljenu suprugu, majku, baku, sestru i zaovu, obitelj i prijatelji, čitav će ožalošćeni skup biti dirnut i zahvalan dođe li im direktor Lovrinca, uzme mikrofon i prigodno otpjeva:
Nitko nema dva života
Pa nemam ni ja...
“Da vas čujem!” uzvikne Zečić u pola refrena, a okupljeni razdragano podignu ruke, zaplješću i uglas nastave:
Neću za njom tugovati
Nije jedina.
Tako piše, križa i dopisuje Željko Kerum, slažući gradsku strukturu moći od viđenih imena domaće zabavne muzike. Terezu Kesoviju uzeo je da mu upravlja Parkovima i nasadima. Popularni Jole dobit će Higijenski zavod, Jasmin Stavros gradske autobuse, Jelena Rozga pazar i peškariju... Milo Hrnić?... Milo Hrnić?... Pa jasno, Milo Hrnić ima onu pjesmu “Na kantunu kuća stoji” - njemu će dati nešto oko urbanizma.
Kroz godinu ili nešto manje, dođeš li u bilo koje splitsko gradsko poduzeće po nekakav besmisleni papir, tajnica te strogim glasom zaustavlja:
“Gospodin direktor nije tu. Otiša je na gažu u diskoteku Tennessee u Neoriću. Dođite sutra.”
Ponizno joj se pokloniš i učiniš kako ti je zapovjeđeno. Sutradan, međutim, ista stvar.
“Gospodin direktor je na snimanju”, reče žena.
“A šta?” upitaš je znatiželjno. “Snima novi album?”
“Ne”, kaže ona jednostavno. “Iša je u Kalajdžića snimit pluća.”
I tako danima obijaš prag gradskog ureda, a odgovorne osobe nema i nema, sve dok te jednog dana ne nazovu i kažu da je tvoj predmet riješen. Možeš doći po potpisani dokument. Dođeš po dokument, a u dnu papira raskošno napisano stoji:
Odanom obožavatelju,
s poštovanjem i iskrenim simpatijama,
Duško Lokin.
Već vidim, veliko će nam veselje biti ovdje kada estrada dođe na vlast u gradu.
“Kako je u Splitu?” pitaju nas prijatelji.
“K’o pjesma”, odgovaramo im mi zadovoljno.