Tiger Woods, najbolji svjetski igrač golfa, slomio se i zajecao pred televizijskim kamerama priznajući da je serijski preljubnik i odlučujući da će, zbog svoje odane supruge i djece, zbog milijuna mališana kojima je bio uzor, zbog prezbiterijanskog pastora koji je vjerovao u njegovu čednost, zbog osoba s poremećajima u prehrani i pasa vodiča slijepih i slabovidnih, zbog smanjenja emisije stakleničkih plinova u atmosferu i zaštite dugorepih majmuna od izumiranja, zbog gladi u Angoli, političkih zatvorenika u Kini i zarade proizvođača jednokratnih britvica, otići u kliniku za odvikavanje od seksa.
Sa sportskom torbicom u kojoj je tek pribor za osobnu higijenu i nekoliko komada veša, teška je koraka nestao iza vrata ustanove, na odlasku nespokojno mahnuvši brojnim novinarima, ostavljajući neodgovorenima njihova pitanja, što očekuje, što će mu tamo činiti, kakva će biti terapija, koliko će koštati i koliko dugo trajati da ga oslobode stravičnog prokletstva neutažive spolne želje.
Što je zaista odvikavanje od seksa? Riječ je o medicinskoj praksi koja nema dulju tradiciju i o kojoj se ne zna mnogo. Izuzmemo li nečovječne običaje škopljenja, bičevanja preljubnica, okivanja genitalija i broma u hrani, gotovo da se i ne znaju druge metode suzbijanja pohote. Može li se, na primjer, protiv ovisnosti o seksu, kao s cigaretama, boriti s nekakvim žvakama, flasterima ili akupunkturom? Kineski vas majstor tankim iglicama pikne na nekoliko pravih mjesta i na deset godina lijepo se pozdravite s erekcijom. Slučajevi poput Tigera Woods vjerojatno ipak zahtijevaju ozbiljnije i dulje liječenje u specijaliziranim bolnicama, gdje je sve pažljivo uređeno da čovjeku ubije želju za tjelesnom intimnošću, nikakav podražaj da mu ne izazove erotsko uzbuđenje.
Pretpostavljam, za početak, da najbolje svjetske klinike za odvikavanje od seksa zapošljavaju samo neugledne, starije, krupne i brkate bolničarke s natečenim nogama, da pacijenti ne bi dolazili u napast da ih hvataju za stražnjicu. No, i to je teško izbjeći u vrijeme prve krize, kada se ovisnik, remenjem vezan za postelju, rita i otima, znoji se i bunca, soba mu se okreće i ukazuju strašna priviđenja rosnih ženskih krila i oblih teških sisa, a razvratan kikot zaglušujuće mu odjekuje u glavi.
“O, bejbi, dolazi ovamo! Dolazi ovamo da te rasturim!” reži u apstinentskoj groznici zajapureni nesretnik s kreveta na gorostasnu medicinsku sestru, pohotno palacajući jezikom. “Daj da ti ga nabijem, maco! Vidi! Vidi! Vidi kako je veliki!” viče on, divlje se izvijajući sputanim bokovima, dok mu žena smireno i profesionalno mijenja hladni oblog na preponama.
Nečuvene prostote moraju otrpjeti bolničarke u klinikama za odvikavanje od seksa. Neke bi druge na njihovu mjestu odvalile šljagu idiotu, ali ove sve strpljivo slušaju, znajući da je riječ o teškim bolesnicima, o nekim možda dobrim i dragim muškarcima koji su nehotice zastranili u bezdanu čulnih užitaka.
Svi im se oni, naposljetku, sramežljivo ispričaju zbog vulgarnosti, kada prva kriza prođe i oni izađu iz sobe spokojni i smireni, lica obasjana nekakvom nezemaljskom srećom, slobodni od životinjske žudnje koja ih je dotad razdirala. Ni traga od toga otrova više nema u njima, uopće im više nije do seksa. Da im Angelina Jolie dođe i reče: “Hoćeš da ti pokažem sise?”, oni bi upitali: “Zašto?”
Ipak, to je tek početak terapije. Demon spolne naslade još pritajen čuči u ovisniku i jedva čeka priliku da ponovno pokaže svoje ružno iskeženo lice. Ne valja se zavaravati, pacijenta čekaju još mnoge teške bitke, mnoge duge i pokorne molitve. Za pretpostaviti je da u klinikama za odvikavanje od seksa, kao i u svim drugim zajednicama bivših ovisnika, često mole i poste i pjevaju o Isusu. Ne bi me začudilo da se i bičuju, kao što je to slučaj s osobito predanim vjernicima.
Tjelesno je samokažnjavanje, dakako, uskraćeno seksualnim ovisnicima s mazohističkim sklonostima.
Tu su, dalje, razgovori s psihijatrima, koji jadnicima pomažu da dođu do korijena svojih problema i u razgovoru ih, korak po korak, upozore na sve štetnosti njihovih postupaka.
“Da vidimo ovaj slučaj”, reče stručnjak Tigeru Woodsu. “Ostavili ste automobil nasred ceste, s devetomjesečnom bebom u sjedalici na stražnjem sicu, da biste idućih milju i pol manijakalno slijedili sedamnaestogodišnjakinju koja je u pripijenim biciklističkim hlačicama džogirala na pločniku. Možete li mi kazati što je bilo pogrešno u tome?”
“Znam, znam…”, reče najbolji svjetski igrač golfa, zasramljeno kimajući glavom. “Zaboravio sam uključiti sva četiri žmigavca…”
Kada liječeni ovisnik shvati sve svoje greške i zablude, u zadnjoj mu se fazi boravka u klinici otkriva da je sa ženama moguć i nekakav drugi odnos osim seksualnog.
“Možete, na primjer, razgovarati.”
“A da?!” začudi se živo Tiger Woods.
“Naravno, zašto ne”, složi se psihijatar. “Ili, recimo, igrati društvene igre.”
“Poker u svlačenje?”
“Dobro, nisam baš na to mislio. Više su mi nekako na pameti bili monopoly i domino.”
“Domino u svlačenje?” zaprepasti se golfer.
Napokon, ovisnik je izliječen i u suzama se oprašta od osoblja klinike. Svi se grčevito grle i cjelivaju, Woods im zahvaljuje. Glavna sestra mu daruje blagoslovljeni medaljon s likom neke histerične svetice koja se radije bacila s litice nego podala muškarcu, da ga njezin svijetli primjer krijepi u borbi s grešnim napastima.
Najbolji svjetski igrač golfa vraća se kući, svojoj prekrasnoj plavoj supruzi, koja ga se baš uželjela dok je on bio na odvikavanju od seksa. Navečer nestrpljivo ušuška djecu, sva ustreptala otrči u spavaću sobu i uvuče se u bračnu postelju, a on je uzme za ruku i krene joj nešto razdragano pjevati o Spasitelju.
Sutradan, ista pjesma. Tiger Woods samo pjeva i moli, moli i pjeva. Naposljetku, treću večer ona mu odluči priznati svoje nečiste želje, a on je oštro upozori da je to grešno i okrene joj leđa.
Nesretna gospođa, što će drugo, nađe ljubavnika. Pa još jednog. Paparazzi je snime na parkiralištu, gdje se našla s učiteljem jahanja. I što da vam dalje pričam, uskoro i ona završi na odvikavanju.