Kolumnist Jutarnjeg lista Inoslav Bešker povodom summita u Kopenhagenu analizira riječ klima.
Zbog Kine i Amerike neće proći 'sin Kyota'
Klima je “prosječno stanje atmosfere nad nekim mjestom ili manjim ili većim područjem Zemlje u nekom razdoblju, obično 30 godina”, a “izražava se raznim statističkim veličinama meteoroloških elemenata”, kaže Hrvatski jezični portal, upućujući i na tipove klime kao što su mediteranska, kontinentalna, umjerena kontinentalna itd.
Sekundarno značenje može biti i “opće stanje ili raspoloženje u nekoj sredini [radna klima; nezdrava klima]; atmosfera”.
E, sada možemo mirno reći kako postoji takva opća klima u svjetskoj javnosti da hitno treba nešto poduzeti da prestane globalno zatopljenje, dakle nagla promjena klime kao prosječnog stanja atmosfere nad svom planetom Zemljom, ali da opća klima još nije zrela za odluku tko da izvuče deblji kraj pa se vreo krumpir žrtve prebacuje iz države u državu. Reklo bi se, dakle, da se političari još nisu aklimatizirali (tj. prilagodili) općoj klimi straha od klime.
“Klima” je internacionalni grecizam, koji je još u antici preuzet u latinski (“clima”). U grčkome je “klíma” nagib, naginjanje, imenica izvedena iz glagola “klíneo” (naginjem se, naslanjam se; sklon sam), odatle internacionalni latinizam “inklinacija” (nagib). Antički geografi su pojmom “klima” označavali
inklinaciju Sunca na nekom području ili oblasti, pa je značenje prešlo na samu “oblast”, pa ubrzo na “vremenske prilike” (pa sada: “prosječno stanje atmosfere” ) u nekoj oblasti.