Kradem tezu od Tomislava Globana, docenta na Katedri za makroekonomiju i gospodarski razvoj na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, nedavno je objavljena u Jutarnjem listu, a ponovo otvara jednu od najstarijih rasprava naše ekonomske politike: "U samo šest godina postali smo osjetno konkurentniji. U cijeloj Europskoj uniji samo je u Irskoj i Grčkoj realni tečaj deprecirao više nego u Hrvatskoj. Upravo je realni tečaj taj koji u velikoj mjeri određuje konkurentnost zemlje. Realni tečaj nije ništa drugo nego nominalni tečaj, onaj koji svakodnevno vidimo u bankama i mjenjačnicama, korigiran za neku mjeru cijena ili troškova u zemlji. Ako realni tečaj deprecira, naši proizvodi postaju jeftiniji u odnosu na proizvode naših trgovinskih partnera, što potiče naš izvoz i smanjuje uvoz. Ako realni tečaj aprecira, učinak je obratan."
Dijagnoza je nesumnjivo točna. Jeftiniji proizvodi, ako baš nisu smeće, a ponekad i kada to jesu, uvijek će imati širu tržišnu bazu od skupljih. Pravo je pitanje, međutim, je li to dobro za nas koji živimo i radimo u Hrvatskoj.
Na putu prema odgovoru može nam opet pomoći Globanova, činjenično točna ekspertiza, u kojoj on sam odgovor na pitanje zašto je to tako nalazi u jediničnim troškovima rada: ”Riječ je o omjeru plaće koju radnik prima i produktivnosti njegova rada. Drugim riječima, ovaj pokazatelj mjeri dobivaju li radnici više, manje ili jednako novca za svoj rad u odnosu na dodanu vrijednost koju stvore svojem poslodavcu."
I to je neosporivo, samo što ne otkriva pozitivan pomak u hrvatskoj konkurentnosti, nego, čini se, nezaustavljiv kontinuitet spirale našeg propadanja.
Zašto mislim da je pohvala "jeftinoj Hrvatskoj" pogrešan način razmišljanja i da to ni u čemu nije pomoglo Hrvatskoj, čak i ako je u jednom trenutku zato u relativno značajnom postotku porasla stopa izvoza? Siječanjski skok od 27 posto koji navodi službena statistika ne možemo smatrati beznačajnim. Zašto onda brojku treba relativizirati?
Pitanje od samog početka - namjeravamo li na svjetskim tržištima konkurirati kvalitetom ili najnižim cijenama. Jesmo li unaprijed, zadovoljni dosad postignutim prosjekom, i prosječnim načinom življenja, odustali od stremljenja izvrsnosti, koju smo odlučili prepustiti velikim korporacijama koje rade i u Hrvatskoj (Ericsson Tesla, Siemens, Pliva/Teva...), ili smo ipak spremni širom otvoriti vrata i domaćim projektima poput Rimac Automobila, slovensko-hrvatsko-američkog Bellabeata, klinike Svjetlost nezaustavljivog Nikice Gabrića... Po načinu na koji prihvaćamo status quo, čini se da smo zadovoljni prosječnošću. Problem je što ta, nama omiljena prosječnost na tržištima, osim na premalom domaćem, više ne prolazi.
Niske cijene rada i dalje stanuju u stanovništvom najbogatijoj, a kupovnom moći još relativno siromašnoj Aziji, iako ne više toliko niske kao prije nekoliko desetljeća i za ne više toliko nekvalitetnu robu koja dolazi iz tamošnjih pogona.
Želimo li proizvoditi jeftine temeljne proizvode za najsiromašnija tržišta, ni to nije sramota. I tamo ljudi nešto kupuju, a sami ne znaju proizvesti, zato i jesu siromašni. Drugo je pitanje hoćemo li biti zadovoljni zaradom koju možemo postići na tim tržištima gdje se i najjeftinija roba iz najlošijih europskih pogona još smatra luksuzom. Uvijek nam, naravno, na raspolaganju ostaje i druga mogućnost - da pokušamo urasti u relativno visoko postavljena vlastita očekivanja. Iako naizgled zadovoljni prosječnošću, mi smo ipak navikli na životni standard daleko viši od prosječnog u zemljama jeftine radne snage. To znači samo jedno - okrenuti se kvaliteti i ambiciozno pokušati biti najbolji. U svemu, pa i onome što radimo za platežno najslabija tržišta.
Uspijemo li, odjednom više nitko neće raspravljati o kuni, internoj ili eksternoj devalvaciji, monetarnoj politici kao izvoznom poticaju... Ne, to ne mora biti znanstvena fantastika. Drugi su to pokušali davno i uspjeli. Japan i Koreja samo su dva, ekstremno pozitivna i vjerojatno dugo nedostižna primjera. Kako su uspjeli? Nesmiljenom konkurencijom na vlastitom, unutarnjem tržištu znanja, visokom radnom etikom i radikalnim podizanjem kvalitete upravljanja.
U tom kontekstu nedavno objavljena pozitivna analiza HGK-ova šefa analitike Zvonimira Savića budi već pomalo zatrti optimizam. Cijene, piše Savić, ipak nisu bile najveći čimbenik siječanjskog rasta izvoza. Na veliki skok od 16,3 posto na godišnjoj razini najviše je utjecao povećani izvoz motornih vozila, strojeva i uređaja. Rast izvoza ove skupine djelatnosti obično je rezultat povoljnih kretanja globalne potražnje, uz omjer cijene i kvalitete kao osnovno mjerilo pri donošenju odluke.
Omjer cijene i kvalitete proizvoda čvrsto je vezan uz omjer cijene uloženog rada zaposlenih i dodane vrijednosti koju oni svojim radom donose ne samo poslodavcu, kako navodi Globan, nego i zajednici čiji su, zajedno s poslodavcem, sukreatori.
Postavimo li Hrvatsku na takve temelje, a svaka dosadašnja vlast upravo je takvim programom zaradila izbornu pobjedu, jeftina radna snaga ostat će zadnji, najmanje poželjan alat u procesu podizanja konkurentnosti.