Drugi samostalni film Srdana Golubovića "Klopka" chabrolovski je moralistički krimić o ocu djevojčice s teškom srčanom manom (Nebojša Glogovac) koji nema novaca za operaciju u inozemstvu.
Pristupa mu neznanac (Miki Manojlović) i daje mu "riplijevsku" nemoralnu ponudu: platit će operaciju, ali pod uvjetom da otac ubije nepoznatog čovjeka. Film je kao i naš "Armin" prtemijeru imao u off-programu Berlinala. Ipak, na srpskom nacionalnom festivalu u Novom Sadu Golubovićev film nije dobio baš ni jednu nagradu, što je bizarnost dostojna naše Pule. Sa Golubovićem smo razgovarali dan nakon projekcije u SC-u na kojoj je "Klopka" primljena jako toplo, kao da je riječ o najboljem beogradskom filmu u zadnjih desetak godina.
• Možete li nam nešto reći o književnom predlošku za film?
Film je nastao po romanu Nenada Teofilovića napisanog u prvom licu, to je gotovo egzistencijalistički roman. Ja i scenaristi u pravom smo smislu adaptirali roman: uzeli smo siže, tri glavna lika, dosta smo ih slobodno tretirali, ali smo zadržali duh romana.
• Priča filma podsjeća na Patriciu Highsmith, 'Ripleyjevu igru'...
- Ima još nekoliko djela s kojima ima podudarnosti u priči - Johnny Q, Wendersov Američki prijatelj... Priča nije originalna, ali smo joj htjeli dati, osim univerzalnog, i lokalni karakter.
• Dojam je kao da ste htjeli napraviti film o porazu i poniženju srednje klase u Srbiji?
- Upravo to. Kad smo počeli raditi, htio sam napraviti film koji će probuditi moju generaciju i srednju klasu koja od rata u Srbiji gotovo ne postoji. Moja je želja bila da ih pokrenem. Drugi aspekt je mafija, ali sada više ne mafija koju čine mišićavi, tetovirani bilderi, nego fini ljudi, muževi, očevi, lijepo odjeveni, a koji imaju krvave ruke. Sve je to, naravno, tranzicijski kliše. To ste imali i vi u Hrvatskoj i prošli kroz to.
• Često sam nailazio na komentare da je vaš film po mnogo čemu bliži hrvatskoj nego srpskoj tradiciji...
- Zato sam uoči projekcije istaknuo Zorana Tadića, autora koji je na mene jako utjecao. Međutim, na mene je utjecao i Krleža koji je nakon Rusa moj najdraži pisac. 'Klopka' nije tipičan srpski film, htio sam se odmaknuti od srpskog filma u vizualizaciji i u glumi, on je doista bliži Tadiću nego Paskaljeviću ili Karanoviću.
• Vaš otac Predrag Golubović bio je istaknuti redatelj 70-ih, među ostalim i akcijskih filmova.
- Ja spadam među one koji su odmah znali da se žele baviti filmom. U početku sam bježao od očeva utjecaja i ukusa, a onda sam shvatio da mu se na neki način vraćam.
• Što vam se sviđa u postjugoslavenskom filmu?
- Nekoliko je autora koje volim iz bivše Jugoslavije: Pjer Žalica, Antonio Nuić, Jan Cvitkovič. Volim 'Grbavicu', Sviličićeva 'Armina', 'Tu divnu splitsku noć'.
• Klasici?
- Uspoređuju me sa Chabrolom, ali više volim Melvillea, a najdraži klasik u bivšoj Jugoslaviji mi je 'Breza'.
• Na koncu nam razjasnite jednu nerješivu dilemu - zovete li se Srdan ili Srdjan?
-Srdan, moj je otac Crnogorac, a to je staro crnogorsko ime. Međutim, svi me zovu Srđan pa mi je dosadilo ispravljati, čak je na IMDB-u netko ispravio moje ime u 'Srđan'.
Srpski je film devedesetih prolazio kroz iluziju da je komercijalan, što je bila posljedica sankcija. Ostaju relevantni filmovi Srđana Dragojevića, ali bilo je u toj produkciji previše eskapizma, okretanja od zbilje. Ja sebe doživljavam kao nekoga tko u ovom vremenu nastavlja tradiciju 'crnog vala'U Srbiji se sada pojavljuje nova generacija koja je spremna raditi socijalne filmove. Tu su i Oleg Novković, Stefan Arsenijević, Ivan Živković, koji je snimio odlični 'Hadersfild'. Pojavilo se nešto kao scena.
Jurica Pavičić
Pristupa mu neznanac (Miki Manojlović) i daje mu "riplijevsku" nemoralnu ponudu: platit će operaciju, ali pod uvjetom da otac ubije nepoznatog čovjeka. Film je kao i naš "Armin" prtemijeru imao u off-programu Berlinala. Ipak, na srpskom nacionalnom festivalu u Novom Sadu Golubovićev film nije dobio baš ni jednu nagradu, što je bizarnost dostojna naše Pule. Sa Golubovićem smo razgovarali dan nakon projekcije u SC-u na kojoj je "Klopka" primljena jako toplo, kao da je riječ o najboljem beogradskom filmu u zadnjih desetak godina.
• Možete li nam nešto reći o književnom predlošku za film?
Film je nastao po romanu Nenada Teofilovića napisanog u prvom licu, to je gotovo egzistencijalistički roman. Ja i scenaristi u pravom smo smislu adaptirali roman: uzeli smo siže, tri glavna lika, dosta smo ih slobodno tretirali, ali smo zadržali duh romana.
• Priča filma podsjeća na Patriciu Highsmith, 'Ripleyjevu igru'...
- Ima još nekoliko djela s kojima ima podudarnosti u priči - Johnny Q, Wendersov Američki prijatelj... Priča nije originalna, ali smo joj htjeli dati, osim univerzalnog, i lokalni karakter.
• Dojam je kao da ste htjeli napraviti film o porazu i poniženju srednje klase u Srbiji?
- Upravo to. Kad smo počeli raditi, htio sam napraviti film koji će probuditi moju generaciju i srednju klasu koja od rata u Srbiji gotovo ne postoji. Moja je želja bila da ih pokrenem. Drugi aspekt je mafija, ali sada više ne mafija koju čine mišićavi, tetovirani bilderi, nego fini ljudi, muževi, očevi, lijepo odjeveni, a koji imaju krvave ruke. Sve je to, naravno, tranzicijski kliše. To ste imali i vi u Hrvatskoj i prošli kroz to.
• Često sam nailazio na komentare da je vaš film po mnogo čemu bliži hrvatskoj nego srpskoj tradiciji...
- Zato sam uoči projekcije istaknuo Zorana Tadića, autora koji je na mene jako utjecao. Međutim, na mene je utjecao i Krleža koji je nakon Rusa moj najdraži pisac. 'Klopka' nije tipičan srpski film, htio sam se odmaknuti od srpskog filma u vizualizaciji i u glumi, on je doista bliži Tadiću nego Paskaljeviću ili Karanoviću.
• Vaš otac Predrag Golubović bio je istaknuti redatelj 70-ih, među ostalim i akcijskih filmova.
- Ja spadam među one koji su odmah znali da se žele baviti filmom. U početku sam bježao od očeva utjecaja i ukusa, a onda sam shvatio da mu se na neki način vraćam.
• Što vam se sviđa u postjugoslavenskom filmu?
- Nekoliko je autora koje volim iz bivše Jugoslavije: Pjer Žalica, Antonio Nuić, Jan Cvitkovič. Volim 'Grbavicu', Sviličićeva 'Armina', 'Tu divnu splitsku noć'.
• Klasici?
- Uspoređuju me sa Chabrolom, ali više volim Melvillea, a najdraži klasik u bivšoj Jugoslaviji mi je 'Breza'.
• Na koncu nam razjasnite jednu nerješivu dilemu - zovete li se Srdan ili Srdjan?
-Srdan, moj je otac Crnogorac, a to je staro crnogorsko ime. Međutim, svi me zovu Srđan pa mi je dosadilo ispravljati, čak je na IMDB-u netko ispravio moje ime u 'Srđan'.
Srpski je film devedesetih prolazio kroz iluziju da je komercijalan, što je bila posljedica sankcija. Ostaju relevantni filmovi Srđana Dragojevića, ali bilo je u toj produkciji previše eskapizma, okretanja od zbilje. Ja sebe doživljavam kao nekoga tko u ovom vremenu nastavlja tradiciju 'crnog vala'U Srbiji se sada pojavljuje nova generacija koja je spremna raditi socijalne filmove. Tu su i Oleg Novković, Stefan Arsenijević, Ivan Živković, koji je snimio odlični 'Hadersfild'. Pojavilo se nešto kao scena.
|
Okretanje glave od zbilje
|
Jurica Pavičić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....