Neki dan, na blagdan Tijelova, u jednoj idiličnoj uličici na zagrebačkom Tuškancu pas pasmine pitbull terijer napao je susjeda. Dok se čekalo da se gospodin vrati iz hitne pomoći gdje mu je tretirana duboka ozljeda noge, uznemireno susjedstvo prekinulo je svoj poslijepodnevni drijemež i roštilj s prijateljima i trojici policajaca davalo očevid. Bila je to neočekivana poslijepodnevna drama u ulici u kojoj se nikada ništa loše ne događa. Nitko se nije usudio ni zamisliti što bi bilo da je pas, umjesto gospodina koji se vješto obranio od daljnjeg napada, nasrnuo na jedno od djece koje se svakodnevno igra u mreži inače sigurnih uličica. Ispostavilo se da već mjesecima, otkako su se njegovi vlasnici uselili u kuću na drugom dijelu ulice, njihov agresivni pas pasmine koja je, nota bene, zabranjena u Ujedinjenom Kraljevstvu i Francuskoj, a u Hrvatskoj podrazumijeva pratnju vlasnika i lanac, redovito sam lutao susjedstvom. Ovo nije bio prvi put da je nekoga ugrizao.
Istoga dana na obližnjem Britancu s dvoje male djece prelazila sam cestu, na pješačkom prijelazu. Nije mi bilo jasno zašto se automobil, koji se lijeno vukao u koloni, ne zaustavlja, stoga sam na vrijeme povukla djecu unatrag. Kada sam ugledala vozača kroz prozor, bilo mi je jasnije: gospodin je na volanu držao svoj mobitel i listao Facebook, tako da mu je promakao pješački prijelaz. Kasnije ću ponovno ugledati poznatu sliku mobitela na volanu, ovoga puta držao ga je taksist koji je igrao Candy Crush dok nas je vozio. Ima neka posebna veza između Hrvata i mobitela. Čim sjedaju za volan, uzimaju ga u ruke, kao da mjesto suvozača podrazumijeva produžetak ureda.
U gradu koji nema City ili Wall Street u kojima “tržište nikada ne spava” komična je ta nestrpljivost. Komična i opasna. Prošlogodišnje istraživanje pokazalo je da 9 od 10 Hrvata koristi mobitel dok vozi i omiljeni gadget zauzeo je četvrto mjesto kao ubojica u prometu, nakon ostalih čimbenika nepoštivanja zakona: brzine, alkohola i pojasa. Ne mogu se sjetiti da sam ikada vidjela da u Londonu netko tipka poruke ili drži mobitel za volanom. Osim što je kazna 200 funti, čini se da nikome ni ne pada na pamet nepotrebno kršenje zakona i izlaganje očitoj opasnosti.
Svakim slijetanjem u Zagreb preplavi me osjećaj olakšanja. Veselim se sitnim životnim radostima, otvaranju terase koja uvijek miriše po aktualnom godišnjem dobu i svježoj ribi na Dolcu. Veselim se novinama i prvom gutljaju kave u proljetno jutro čiji učinak ne mogu pronaći ni u najbiranijim kavanama Londona. Vesele se i naši dječaci: rastrče se po kući kao da su pušteni iz kaveza i obrazi im postaju crveniji već nakon jednog dana. Žao mi je reći da jednak osjećaj olakšanja osjetim pri odlasku. Iako me na drugoj strani rute vjerojatno čeka magla i prometna gužva, a nedostatak dvorišta moram kompenzirati odlaskom u lokalni park za čije korištenje moram plaćati stanarinu.
Nakon opisanih epizoda shvatila sam odakle taj osjećaj olakšanja pri napuštanju rodnog teritorija: izostanak reda umara. Umaraju agresivni psi koje vlasnici puštaju da slobodno napadaju susjede unatoč zakonu koji to vrlo jasno zabranjuje. Umaraju kontejneri puni krupnog otpada koji već mjesecima stoji u jednoj od najljepših gradskih ulica, jer nitko ne reagira. Umaraju ti mobiteli na cesti iako nisu dopušteni i majstori koji se ne drže dogovora iako im se sve po dogovoru plati. Umaraju prigovaranja ljudi koji kontriraju svemu, a ništa ne čine kako bi poboljšali okolnosti. Umara zlurado smijanje na loše vijesti i upiranje prsta u “one gore” kao da su vladajuće strukture odgovorne za baš svaki aspekt naših života.
Na vijest da Hrvatsku napušta na tisuće ljudi, neki od njih navodno protestno bacajući ključeve od stana time valjda pokazujući da zauvijek napuštaju svoj dom, ne osjećam radost. Prošla sam sve etape odlaska - od zasićenosti, do poleta, od životarenja, do uspjeha - tako da mu poznajem čitavu paletu okusa. Veliki, daleki svijet jamstvo je slobode. Jedan od najljepših osjećaja je osjetiti se ugodno u svom novom predgrađu u nekom dalekom gradu, shvatiti da se može uspješno egzistirati posvuda i to je osjećaj koji treba osjetiti svaka mlada, ambiciozna osoba. Svijet je tvoja kamenica, napisao je veliki Shakespeare.
No realnost prelazi okvire lokalnog bistroa u kojem nas prepoznaju i posla na kojem su nas dobro prihvatili jer smo marljivi i snalažljivi. Kada čujem o sjajnim plaćama u inozemstvu, ne komentirajući samo spustim pogled. Good luck, pomišljam, u preživljavanju u gradovima kao što su London, New York, Pariz - s nečim što ima prizvuk trostruko, četverostruko većih primanja nego u Hrvatskoj. Život u atraktivnim gradovima je gladna zvijer, zbog koje i opstaju uspješne ekonomije kojima ljudi daju sve svoje vrijeme, sav svoj život.
Gotovo sam sigurna da će za neko vrijeme nastupiti i val povratka. Ljudi će shvatiti da Dublin nije vrijedan dijeljenja stana s troje nepoznatih ljudi i da je malo vjerojatno da će u Frankfurtu iduće godine postati milijunaši. Mnogima će se toliko proširiti vidici da će se vratiti u svoje rodne gradove sa sjajnim projektima i otkriti da u turističkoj destinaciji ustvari nitko ne bi trebao biti nezaposlen i bez novca. Neki će uvidjeti da se pravo siromaštvo ne nalazi u Slavoniji, nego u predgrađu Liverpoola ili na sjeveru Francuske, čiji je tadašnji predsjednik Holland stanovništvo okarakterizirao kao “ljude bez zubi”, time izazvavši nacionalni skandal. No tko god je neko vrijeme proveo u jednom od napuštenih industrijskih sela Francuske, gdje ništa nije lijepo, pa ni priroda, a francuska gastronomija se svodi na zaleđene obroke po dva eura iz diskont supermarketa, zaključit će da je Francois Holland na žalost bio u pravu.
Krajnji ishod mogao bi biti pozitivan. Ljudi će dobiti injekciju velikog svijeta, što je poput dodatne visoke edukacije. Vratit će se puni ideja, razumijevanja i ljubavi. Shvatit će da nije (samo) politika ono što čini državu. Možda je najbolja vijest da će usvojiti osjećaj za red.
Jer ponašanje pojedinaca ono je što čini razliku u kolektivnoj svakodnevici. Moje susjedstvo u Londonu razlikuje se od onog u Zagrebu samo u jednom: poštivanju pravila. Automobili prolaze minimalnom dopuštenom brzinom, smeće se iznosi samo dva puta tjedno, iza 22 sata. Psi su praćeni budnim okom vlasnika i njihovih higijenskih vrećica. Glazba u barovima gasi se, a ljudi odmiču s terase u 22 sata, ni minutu kasnije. Susjedstvom se postavlja cvijeće, a ne krupni otpad. Oličeni zidovi ostaju svježi jer nitko se ne usudi niti ne želi živjeti u neredu pošaranih fasada, iz poštovanja prema sebi, gradu i sugrađanima.