Da Isus ima mobitel, on bi onakav bezazlen i dobar svima dao broj i kojekakve bi ga budale gnjavile. Sandučić bi mu zatrpavali porukama u kojima obično ne bi stajalo ništa osim OMG;), a Spasitelja bi to isprva živciralo. “Šta je OMG?” upitao bi naposljetku nekoga. “Oh my God”, odgovorio bi mu taj. “Pa, dobro, ima smisla”, složio bi se Isus pomirljivo.
Nitko se ipak s učestalošću poziva i poruka na Njegov mobitel ne bi mogao mjeriti s Bogorodicom, jer znate i sami kako to ide s pretjerano brižnim i ambicioznim materama koje idoliziraju sinove jedince. Ovaj ne bi mogao ništa učiniti, ni hodati po vodi, ni hraniti mnoštvo ribicama, ni liječiti gubavce, ni tjerati trgovce iz hrama, a da mu ne zazvoni u džepu i Marija ga ne prekine nekakvim glupim pitanjem poput: “Šta si ručao?” ili “Jesi li promijenio veš?”
“Mama, ne mogu sad. Razgovaram nešto s Poncijem Pilatom, nazovi me za pola sata”, prekinuo bi je Isus nervoznim šapatom.
Josip, Marija i paket
Razmišljao sam o ovome prije neki dan dok mi je nešto i nasrtljiva zaposlenica jedne telefonske kompanije preporučivala obiteljski paket usluga. Bi li Novi zavjet išta promijenilo da je Sveta obitelj imala obiteljski paket, da su Josip, Marija i Isus imali blagodat neograničenog razgovaranja između sebe i pet stotina besplatnih minuta prema drugim mrežama?
Vjerojatno ne.
I tako nisam uzeo uslugu, ali ne samo zbog Svete obitelji. Iskreno, uplašio sam se i nikakvom propagandom nisu uspjeli rastjerati moje strahove. Ti obiteljski paketi na reklamama uvijek izgledaju super. Svi se smiju telefonirajući, histerično su sretni kao Jehovini svjedoci, bake i unuci grle se razdragano poput nogometaša nakon zgoditka, i učini vam se da je obiteljski paket sama srž obitelji. Vrhunska obiteljska vrijednost. Nešto što bi u sam Zakon o obiteljskim odnosima valjalo staviti, ili čak u sveti sakrament braka, da svećenik na kraju obreda mladenki i mladoženji, kao konačan i neopoziv dokaz kako njih dvoje odsad pa do smrti jedno drugome pripadaju, svečano uruči dva telefonska uređaja koji džabe jedan drugoga zovu.
Sve je to krasno, ali ja sam, svejedno, vrlo skeptičan.
Staromodnog sam stava kako je vrijeme u kojemu je telefon bio skup i uljudnim se smatralo koristiti ga samo za kratke informacije, obično dežurnim službama, Hitnoj pomoći, vatrogascima i redarstvu, bilo mnogo sretnije od ovoga beskrajnog, iscrpljujućeg blebetanja, slanja grafičkog smeća poruka i samodopadnih selfija, među kojima, u tisućama i tisućama primjeraka, uzgredno kazano, nisam vidio ni jedne jedine stvarno dobre fotografije. Ako mene pitate što mislim o selfijima, drugi put kad poželite nešto okrenuti u svome smjeru i okinuti, pokušajte s pištoljem.
Razumna cijena
Široko dostupna vrhunska tehnologija i niska cijena telekomunikacijskih usluga nije zaista nešto zbog čega bih se od sreće tukao nogama u stražnjicu. Naprotiv, prije će me ispuniti užasom kad netko spomene neograničene razgovore. Ima li on uopće predstavu kako je golemo i strašno to vrijeme, ta božanska, metafizička neograničenost koju se nudi po razumnoj cijeni od nekoliko stotina mjesečno, osobito onim muškarcima koje supruge inače optužuju da nedovoljno razgovaraju s njima i djecom?
Znate zacijelo te muškarce i te žene. Muškarcima bi bilo sasvim ugodno da se u kući komunicira samo porukama na malim žutim naljepnicama na frižideru, a žene bi vazda sazivale obiteljsko vijeće i svaku pizdariju ozbiljno analizirale, vodeći se obično šarlatanskom, znanstveno nedokazanom tvrdnjom kako djeca trebaju razumnog i strpljivog oca kojemu bi se iskreno povjerili. Tko je, molim vas, imao razumnog i strpljivog oca kojemu bi otvorio dušu? Je li se ikad i igdje itko povjerio svome dragom tati, a da se luđak nije smračio i krenuo urlati, pa i divlje bacati staklariju i manje komade pokućstva?
Žene, međutim, ne odustaju. “Razgovaraj s njim, ti si mu otac”, kažu one, a muškarci, prirodno, odmah postanu sumnjičavi. Tko se ne bi zabrinuo kad žena, bogzna zašto, naglasi: “Ti si mu otac”.
Prilike poput opisanih učine vas rezerviranim prema takozvanim obiteljskim paketima telefonskih usluga. Ono što se naoko čini neviđeno povoljnim, ponudom koja se ne odbija, na kraju vas uvali u nevolju dugih i ispraznih trkeljanja o ničemu. Neograničeni razgovori ustvari su ono što narodna epika zove Markovim konacima. Unatoč tome, ja ne sumnjam da ima mnogo onih koji su se nesmotreno navukli. Našao bi se možda i gdjekoji da ima dva obiteljska paketa, jedan za zakonitu ženu i djecu, a drugi za švalerku i nepriznatu kćer.
Dvanaest hanuma
Jedva bih mogao i zamisliti kako ta stvar izgleda među mormonima mnogožencima ili saudijskim prinčevima, kakav je pakao kad čitav harem neograničeno razgovara međusobno i u dvanaest hanuma koje imaju iPhone 4 plamti divlja mržnja za trinaestu, najmlađu, mezimicu, kojoj je suprug jedinoj kupio iPhone 5.
Na kraju, što se zatim dogodi s obiteljskim paketom ako se razvedete? Poznajem nekolicinu serijskih monogamista koji su se pet ili šest puta ženili, neobičnih, zaljubljivih muškaraca za koje kruži šala da su svaki snošaj okrunili brakom, ali nijednoga od njih nisam se sjetio upitati kako je to riješio kad se iseljavao kod druge i kad se pred sudom dijelila zajednička bračna stečevina. Premda zapravo i ne moram pitati, naslućujem kakav je bio rasplet. Žena je uzela stan, a njemu je siromahu ostalo pet stotina besplatnih minuta prema drugim mrežama.