Citiram je: “Brat i sestra, Milan i Maja, imali su pet i tri godine, ostali su bez majke, njihova je baka pričala kako ju je susjed Srbin, blizak prijatelj i vjenčani kum, zaklao i objesio na rašlje, rasporio joj utrobu kako to Slavonci čine svinjama.”
U Vukovaru su se, suvišno je i spominjati, dogodili stravični zločini, ljudi su umirali na mučan i nedostojanstven način, ali ovako bizarnih zvjerstava ipak nije bilo. Da jest, pod jedan, svakako bismo znali za njih, za gadost poput ove sigurno ne bismo prvi put čuli nakon dvadeset godina od penzionirane tete iz sopotskog vrtića. Pod dva, ovaj svijet naseljavaju kojekakvi manijaci, ali nema, srećom, mnogo poremećenih sadista, možda ni jedan na deset milijuna, koji bi napravili opisano. Prizori svinjski izmesarenog ženskog leša viđaju se u srednjovjekovnim prikazima crkvenih obračuna s hereticima, a i tu je koji put upitno što se stvarno dogodilo, a što je samo fantazija ljetopisca.
U novijoj povijesti pak, zločine je neodgovorno izmišljala i morbidnim detaljima neumjereno ukrašavala propagandna mašinerija Slobodana Miloševića, raspirujući vjersku i nacionalnu mržnju prema Albancima, Hrvatima i Bošnjacima. Čitajući pismo gnjevne čitateljice u ozbiljnim i uglednim hrvatskim dnevnim novinama ja sam zaista u jednom trenutku pomislio kako u ruci držim beogradsku Politiku s kraja osamdesetih ili početka devedesetih i u notornoj rubrici Odjeci i reagovanja čitam bezumne priče kako su šiptarski separatisti negdje zaklali srpsko novorođenče i ispekli ga s mladim krumpirom, dok su drugdje drogirani ustaški bojovnici analno silovali nedužne kaluđere.
Idiotska izmišljotina
O ljudskom mozgu znanosti ni danas se ne zna mnogo, a pojave kao što je ova ostat će možda zauvijek neobjašnjene. Zašto bi, pobogu, itko, kraj toliko pravih zločina, još izmaštao druge, nove? U čemu je stvar? Zar mu masovna grobnica na Ovčari nije dovoljno gnjusna i prestravljujuća? Njegov izopačeni um treba i snažniji nadražaj u suludoj izmišljotini o majci dvoje nejake djece koju je vjenčani kum Srbin zaklao i raščetvorio na rašljama?
U principu, ja nemam ništa protiv perverznjaka, sve dok je ono što čine svojevoljan čin punoljetnih osoba koje ne ugrožavaju zdravlje i život drugih. Ovo, nažalost, nije takav slučaj. Nestvarni zločin, za početak i važnije od ičega, obezvređuje zločine koji su se stvarno dogodili. Svim onim zaista zaklanim, rafalima izrešetanim i granatama raznesenim vukovarskim ženama i muškarcima oduzima se poštovanje i zagrobni spokoj krene li se njihova patnja kititi nevjerojatnim krvavim atrakcijama za raspaljivanje gomile. I odgajateljica koja je napisala pismo i novine koje su ga objavile na određeni su način oskrnavile mrtva tijela pravih žrtava.
Njihova idiotska izmišljotina čini zatim i štetu nama koji smo ostali, koji nevoljni živimo u ovoj zemlji koja se zove Hrvatska, jer je upotrijebljena u jednoj opakoj, krajnje nedobronamjernoj političkoj manipulaciji s ćiriličnim pločama na državnim ustanovama u Vukovaru. Ali, kratko pismo čitateljice nije, čisto teorijski, beskorisno jer nam otkriva pravu prirodu ovoga fenomena. Sve što trebate znati o pobuni protiv ćirilice zapravo je skriveno u ovih dvadesetak ljutitih redaka.
U najkraćemu, problem je s ćiriličnim natpisima izmišljen, upravo kao što je izmišljen i zločin koji gospođa opisuje. Krv pravih ljudi, prava ubojstva u kojima su oni stradali, kao da nisu dovoljna, nego se sve luđe, sve bjesomučnije karnevalizira njihova tragedija ne bi li se narod doveo do stanja uznemirenosti koje graniči s mahnitošću, jer neki među nama, eto, jebi ga, naprosto tako vole živjeti. Drhte od neobuzdane želje da svoje jadno bivanje učine još jadnijim i žestoko se opiru svakoj normalnosti.
Polo majice i koledžice
Normalan je život, tvrde, nama nedostižan. Ne možeš ti sada, kažu, nakon svega što se dogodilo bla bla bla... premda je to doista moguće. U novinama i na televiziji gledam Antu Gotovinu kako posljednjih dana obilazi gradove i nasmijan se rukuje s nekadašnjim suborcima, trbušastim i prosijedim muškarcima koji su jednom davno kao štrkljavi mladići, gotovo pa dječaci, otišli u rat, i ne mogu ne primijetiti i kako i njima i njihovom zapovjedniku civilna odjeća danas dobro stoji. Polo majice, platnene hlače i koledžice, baš kako očekujete od sredovječnih šmokljana.
Kao što zacijelo znate, ja nisam obožavatelj generala Ante Gotovine. Taj tip me u posljednjih deset godina živcirao kao malo tko. Ipak, velikim me poštovanjem ispunjavaju i njegove izjave i postupci otkad je pravomoćno oslobođen optužbi za ratne zločine i vratio se iz Haaga u domovinu, kako se pristojno izmaknuo od nacionalističke histerije koja ga je okruživala i u miru posvetio građanskoj karijeri uzgajivača tuna, ni ne pomišljajući da odjene uniformu i stane na čelo vukovarske pobune protiv ćirilice. “I'm too old for this shit”, zaključio je vjerojatno Gotovina, kao Danny Glover u “Smrtonosnom oružju”, gledajući u vijestima masu kako s čekićima nasrće na policijski koridor.
On je, vidite, sposoban za normalni život, a ne možete reći kako se taj čovjek nije u ratu svačega nagledao. Gledao je i smrti i ranjavanja, i paleži i pljačke, bio iscrpljen i shrvan užasima, plakao zajedno s roditeljima mrtvih drugova... Ne bih se htio zaletjeti, ali prilično sam siguran da je Ante Gotovina proživio mnogo više ratnih strahota od jedne umirovljene tete u vrtiću u Sopotu.