Obradovala me je vijest da je umro dr. Slavko Goldstein. Drago mi je da je jedan mrzitelj Hrvatske nestao s pozornice ovog svijeta. Ipak mu od srca želim pokoj vječni i da mu Jahve bude milosrdan sudac. Njegovo će mu milosrđe biti jako potrebno obzirom na more laži što ih je (svjesno i namjerno) širio pod krinkom znanstvenog autoriteta. Tim je lažima planski sramotio Hrvatsku i hrvatski narod. Iz Biblije znamo da Jahve mrzi laž (Jahve mrzi lažljivi jezik Izr 6, 16)”, napisao je na internetu jedan svećenik, don Mili Plenković.
Tko zna je li to mržnja? Nije da se ima smisla mrziti nekoga tko je otišao, ne koristi duši ni živcima, više je besmislena stvar, a svećenik sigurno nije netko bez uma pa da mu se tako nešto može dogoditi. Nije ni da je poziv na nasilje, jer što se mrtvome može učiniti, a da bi on mogao svjedočiti na sudu da je žrtva nasilja. Nije ni da je sramota, jer Crkva nije učinila ništa svom čovjeku koji je sročio ovo pa da se može zaključiti da se stidi. Na neki je način riječ čak i o brizi za preminuloga jer se onaj koji je bliži Jahvi ili ga barem kuži zaželio pokoj vječni i milost Jahvinu. To se ne radi samo tako, to je briga, zar ne?
Stipe Mesić odavao je državne tajne, govorio protiv Hrvatske, Franje Tuđmana i Gojka Šuška, Mladen Bajić je kao državni odvjetnik napravio kazneno djelo zloporabe položaja, Vesna Pusić je veleizdala Hrvatsku jer je rekla da je izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu. To je ustvrdila Zorica Gregurić u ime koordinacije udruga hrvatskih branitelja i stradalnika Domovinskoga rata objavivši da je podnijela kaznenu prijavu protiv Mesića, Bajića, Vesne Pusić, Ive Josipovića. Željko Glasnović, saborski zastupnik, ustanovio je da su to imena “nekih kadrova umrežene organizacije koji djeluju u Hrvatskoj kao strana agentura”.
Da se ne zezamo, ovo je jezik mržnje. Progon i prozivanje. Označavanje mete.
“Ministar Medved je u pismu napisao da film ‘Ministarstvo ljubavi’ blati stradalnike Domovinskog rata”, rekla je Rozalija Bartolić o navodnom pismu kojim je spomenuti film postao neželjen na programu nacionalne televizije.
- Ovim filmom pokušava se razapeti izbor žena koje su se odlučile za izvanbračnu zajednicu. Stvar je u njihovu progonu, a ne u sadržaju filma. Izdvajaju se kao drugačije i društvo im je nametnulo da se osjećaju posramljeno - o filmu je rekla Jelena Eranović, predsjednica Udruge udovica hrvatskih branitelja grada Splita. Oni su protestirali protiv filma jer im se nije dopao prikaz života, da udovice hrvatskih vojnika ne ulaze u brak nego su u izvanbračnim zajednicama kako ne bi izgubile mirovine koje dobivaju zahvaljujući tome što im je suprug poginuo u ratu. Činjenica da vole nekoga novog u životu ne smeta ni njima ni njihovim muškarcima da od države traže novac na račun poginulog prvog muža. Druge, “civilne” udovice gube ta prava, ali ove su, sve do dolaska Milanovićeve Vlade, radije naplaćivale grob nego izabirale istinu. To je ono o čemu govori film, ma koliko ne uspio, ali opisuje život na koji su HDZ-ove vlasti natjerale udovice da žive prikovane za grobnice.
Sada će se sve promijeniti. Donijet će se zakon i nestat će mržnja. Hrvati će postati dragi ljudi. U prvo će vrijeme to biti malo neiskreno, bit će zaplašeni sankcijama, nekom visokom globom, a možda i kraćim zatvorom, a onda će im ponašanje i pojava drukčijih osoba prestati smetati. Nestat će mržnja iz naroda koji živi po naputcima Biblije.
Da bi došli do takvog zakona, Hrvatima je trebao EU sa svojim smjernicama, a da bi ova ideja postala život, mjesecima će raditi grupa koja se zove Inicijalna radna skupina Vladina Središnjeg državnog ureda za razvoj digitalnog društva. Grupu vodi Bernard Gršić, državni tajnik, a u njoj su predstavnici Ministarstva unutarnjih poslova, Agencije za elektroničke medije, Ministarstva znanosti i obrazovanja, Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, profesori s Pravnog fakulteta, predstavnici CARNeta, pučke pravobraniteljice, predstavnici GONG-a, Ureda za ljudska prava, Hrvatskog novinarskog društva i izdavača. Svi će tražiti mrzitelje, prostake i nasilnike na internetu.
Umjesto da pogledaju oko sebe, da pogledaju one koji zabranjuju, koji prozivaju i označavaju, podižu šatore, iznose plinske boce, koji si dopuštaju, kao udruga U ime obitelji, određivati tuđe živote, dopuštati ljubav koja se njima sviđa. A suprotstavljati se zaštiti žena od nasilja. Umjesto da prepoznaju promociju nasilja, života u mržnji što je napravila ministrica Murganić. Nije za to potreban novi zakon. Ne trebaju preporuke ni ideje EK, to bi trebali svi prepoznati. Ali, ne žele. U Hrvatskoj se vrijeđa jer to nije sramota. A kada već nije sramota, onda se iznosi javno. Da bi se moglo slobodno vrijeđati, potrebno je odreći drugome ljudskost, istaknuti različitost jer se drugačiji lakše odbace i proglase opasnima. Nisu opasni jedino bijelci, jedino Hrvati, katolici. Ostale je dopušteno vrijeđati. Tako živimo i to bi vrijedilo promijeniti. Onda nam neće trebati instrukcije protiv mržnje, ona se uvijek osjeti.