Pozivam sve koji su me podržali da mi se pridruže ne samo u čestitkama nego i u tome da čelnoj osobi naše zemlje pružimo našu dobru volju i ozbiljan napor kako bismo pronašli načine djelovati zajedno, ostvariti potrebne kompromise, premostiti naše razlike i pomoći vratiti naše blagostanje, braniti našu sigurnost u opasnom svijetu te ostaviti našoj djeci i unucima snažniju, bolju zemlju od one koju nasljeđujemo...
Hoće li otprilike tako zazvučati govor jednog od dvoje kandidata na aktualnim predsjedničkim izborima u Hrvatskoj koji će u nedjelju 11. siječnja 2015. doživjeti poraz? Jer - neće biti važno samo ono što će u izbornoj noći reći i poručiti pobjednik ili pobjednica najneizvjesnijih izbora za predsjednika Republike Hrvatske nego će ključne biti i poruke poražene osobe u ovom političkom natjecanju.
Spomenuti govor nije unaprijed napisao nitko iz izbornih stožera dvoje hrvatskih predsjedničkih kandidata, nego je riječ o izvatku iz govora koji je nakon gubitka povijesnih američkih predsjedničkih izbora 2008. izrekao poraženi John McCain. Svjedočeći fundamentalnoj promjeni u ponašanju američkog biračkog tijela koje je u Bijelu kuću dovelo Baracka Obamu, kandidat Republikanske stranke pred svojim je pristašama održao jedan od najboljih govora poraženih kandidata u povijesti američkih izbora.
Govor Johna McCaina izvrstan je primjer kako se trebaju ponašati oni koji imaju najveću odgovornost u političkim procesima u jednoj zemlji. Neovisno jesu li u tom trenutku na vlasti ili joj teže. Tijekom izbora kao emotivno najzasićenijeg političkog procesa, čiji ishod određuje pravac kojim će zemlja ići u sljedećem mandatu te na taj način određivati svakodnevicu svih građana, često se čuju i najteže riječi. Problem nastaje kada riječi postanu preteške, a kontekst opće komunikacije prijeđe iz sfere suparništva u sferu neprijateljstva.
Naime, suparništvo, poglavito ono u provedbi demokratskih izbora, podrazumijeva međusobno poštovanje kandidata, pristajanje na unaprijed poznata pravila igre i prihvaćanje rezultata izbora, uključujući pobjedu ili poraz. Ne poštujući suparnika ne poštuje se ni sebe kao sudionika istog procesa. Izostane li bilo koja od ovih sastavnica, izbori se veoma lako pretvaraju u verbalno, pa i fizičko nasilje, a kontrolirani konfrontacijski tip političkog procesa kojemu izbori pripadaju u otvoreno neprijateljstvo s uvijek zloslutnom podjelom “ili mi ili oni”.
Demokracija je, dakle, prihvaćanje različitosti i spremnost da u jednom trenutku legalno i legitimno vladaju “oni”, a u drugom “mi”. Demokratski izbori nisu samo način formiranja predstavničkih tijela i dolaska pojedinaca na pojedine položaje, nego u prvom redu vrednota jednog društva i njegova ustavnog poretka, kako je to navedeno i u Ustavu Republike Hrvatske od 1990.
Dvadeset i pet godina nakon što su u Hrvatskoj provedeni prvi demokratski višestranački izbori, postavlja se pitanje je li u zemlji demokracija zaživjela ili je ipak mogu ugroziti iskazivanja mržnje, nesnošljivosti i isključivosti čiji su primjeri učestali proteklih nekoliko tjedana. Od proglašavanja političkih suparnika banditima preko okružnica o hvatanju onih koji su glasovali drukčije do obrušavanja na pojedine medije. Lakonski bi se moglo zaključiti da su to marginalni primjeri koji ionako dolaze “odozdo”, od pojedinki i pojedinaca koji s “visokom” politikom ionako nemaju nikakve veze.
Usto, takvih primjera ima i u odavno konsolidiranim demokracijama u kojima posljednjih godina jačaju ksenofobične stranke i političari s dobrim izgledima da s margine dođu na vlast.
Hrvatska još uvijek nije u potpunosti konsolidirana demokracija jer je njezinu demokratsku tranziciju otežalo štošta, pri čemu se čini da se i poraće, barem u odnosima među suprotstavljenim političkim stranama, protegnulo do daljnjeg.
I dok svaki, baš svaki govor mržnje zaslužuje osudu, uključujući i odgovarajuće pravne akcije, najviše zabrinjava nespremnost dijela vodećih političara u zemlji da prekinu dvojbe oko toga kako bi se u javnosti trebalo komunicirati u smislu promicanja najviših vrednota.
Izjave u smislu “ili mi ili oni” te odbacivanje nacionalne pomirbe u zemlji u čijem se društvu svjetonazorske razlike redovito zlorabe za ostvarivanje političkih interesa, vraćaju Hrvatsku “odozgo” u permanentno konfliktno stanje u čijim uvjetima nije moguće riješiti nikakvu krizu, poglavito ne ekonomsku. S tim će se suočiti bilo koja buduća hrvatska vlast kada shvati da je određeni nacionalni konsenzus oko zajedničkih vrijednosti nužan za rješavanje problema.
Kada se mržnja i isključivost šire samo zbog kratkoročnih političkih probitaka, napravljeno se brzo vraća poput bumeranga. Tko to ne shvaća na pozicijama na kojima se odlučuje o sudbini zemlje, imat će samo jednu priliku održati pobjednički govor. Nakon kasnijeg poraza više neće imati što reći.