U jednoj od blagdanskih propovijedi, sisački biskup Vlado Košić, poznat po svojim tvrdim nacionalističkim I protuliberalnim stavovima, kazao je kako on, eto, ne bi dopustio Zoranu Milanoviću I Ivi Josipoviću, da dođu na njegovu misu. Ova je Košićeva izjava karakterističan primjer proizvodnje kaosa u hrvatskom društvu.
Prije svega, sam je smisao kršćanstva u oprostu. Smatra li Košić da predsjednik Vlade nije dovoljno dobar kršćanin, on bi trebao podržati Milanovićevu eventualnu namjeru da prisustvuje misi već i zato da bi mu pružio priliku postati boljim kršćaninom. Smatra li, pak, sisački biskup da Milanović, kao agnostik, nema što tražiti na misi, on bi ga svjedno trebao dočekati raširenih ruku, nadajući se da bi ga možda mogao potaknuti da povjeruje. Drži li, na kraju, gospodin Košić da Zoran Milanović svojim postupcima ne zadovoljava elemntarne moralne kriterije, on bi ga opet morao trpjeti na misi, nadajući se da će mu vjera i vjerski rituali pomoći da se pretvori u boljeg čovjeka i političara.
Umjesto svega toga - što ionako pripada u elementarnu, vjeronaučnu teologiju - gospodin Košić ne želi vidjeti predsjednika Valde i predsjednika Republike na “svojoj” misi. Riječ je o tipičnom, sektaškom politikanskom ponašanju kakvo već godinama uvodi ideologiju kaosa, kao jedno od načela javnog i političkog djelovanja u hrvatskom društvu. Vladi Košiću dovoljno je što se ne slaže s Milanovićevim političkim i ideološkim stavovima pa da bi premijera pokušao ekskomunicirati.
Mračna vremena
Crkva se tako redovito ponašala u onim mračnim, davnim vemenima, kada je katoličanstvo imalo svoj ISIS, svoj šerijat i svoje torture: danas je, pak, svođenje katoličanstva na svjetonazorski zelotizam jedna ružna i slijepa zloporaba Katoličke crkve u političke svrhe, koja izaziva nepotrebne antagonizme u društvu. Vlado Košić pripada među one crkvene dostojanstvenike koji zbog očiglednog nerazumijevanja stvarnosti i zbog viška mržnje povremeno proizvode ideološki motiviran kaos u hrvatskom društvu.
No, kaos (nered) je - poslužimo li se Fukuyaminom (i Friedmanovom) paradigmom o odnosu poretka i nereda kao o mjerilu uspješnosti određenih sustava vladanja - konstanta i u mnogim drugim apektima našeg političkog, gospodarskog i društvenog života. Zbog izborne šutnje ovdje moramo izostaviti političke stranke i predsjedničke kandidate. No, bez njih, sasvim je lagano pronaći niz istaknutih eksponenata nereda u Hrvatskoj, koji raspolažu građanskom ili institucionalnom potporom.
Najočigledniji je primjer zagrebački polugradonačelnik Milan Bandić. Čak i kada bi sve točke optužbe protiv Milana Bandića bile osporene - što se, čvrsto vjerujem, neće dogoditi - njegov politički profil ne bi izgledao uzorno. Naprotiv.
Bandić je u petnaestak godina gradonačelničkog mandata uveo arbitrarnost i klijentelizam kao dva glavna kriterija upravljanja Zagrebom. Promovirao je načelo dogovorene političke ekonomije (mislim na dogovaranje distribucije javnog novca mimo formalnih kanala), kao središnji modus operandi svoje gradonačelničke karijere. Nadalje, Milan Bandić glavnim je gradom upravljao preko skupine osobnih prijatelja i/ili poslovnih suradnika, a ne preko formalnih institucija. Naposljetku, Bandićeva javna komunikacija funkcionirala je kao ponašanje pater familiasa prema svojem osobnom posjedu, a ne prema gradu koji pripada svim njegovim stanovnicima.
Nema nikakve sumnje da je Milan Bandić učinio i čitav niz dobrih stvari za grad Zagreb: od strateških infrastrukturnih zahvata pa do famoznih fontana prekoputa Nacionalne biblioteke. To ga, svejedno, ne ekskulpira od činjenice da je pokušao, u lošem smislu te riječi, tretirati gradske ustanove kao Lego kocke u svojem, očito vrlo složenom, spletu osobnih, statusnih i financijskih interesa. U upravljanju Zagrebom nije bilo nikakva reda: samo kaos, koji je dodatno oslabio povjerenje u institucije vlasti i javnosti u Hrvatskoj. Sama činjenica da je taj i takav Milan Bandić uvjerljivo pobijedio na lanjskim gradonačelničkim izborima govori, među ostalim, o gotovo zakonomjernom jačanju uloge pojedinca, u sustavu koji ne funkcionira impersonalno i pravedno.
Zaštita interesa
Bandićev dugogodišnji suradnik Zdravko Mamić treći je istaknuti eksponent ideologije kaosa u hrvatskoj javnosti. Kompletna novija biografija Dinamova predsjednika hodajući je kaos. Dovoljno je samo pogledati njegove postupke na YouTubeu ili u televizijskim arhivima da bi se shvatilo kako u njegovim nekontroliranim istupima postoji samo jedan sistem: zaštititi vlastite financijske interese.
Zdravko Mamić nije, naravno, jedinstven u svojem divljaštvu: niz stranih nogometnih podzuetnika proizvodili su kaos još većom brzinom i snagom od gospodina Mamića. Karakterističan je primjer Španjolac Jesus Gil. Mamić je, međutim, jedinstven zbog činjenice da najviše hrvatske sportske, i ne samo sportske institucije, podržavaju njegovo divljaštvo, njegove predumišljajne ekscese, i posljedice njegovih postupaka. Mamić je trenutno jedan od rijetkih ljudi u Hrvatskoj koji smiju javno vrijeđati druge ljude zbog njihova nacionalnog porijekla, a da sudovi to ne smatraju kršenjem zakona.
Zdravko Mamić apsolutni je vladar Hrvatskog nogometnog saveza, usprkos činjenici da je njegova vladavina HNS-om dovela do masovnih uličnih demonstracija protiv te organizacije; ovdje je važno istaknuti da se nije radilo ni o kakvim regionalističkim ili protuzagrebačkim prosvjedima, nego o prosvjedima protiv očigledno nepoštenih odnosa u udruženju koje upravlja najvažnijim i najuspješnijim hrvatskim kolektivnim sportom.
Naposljetku, i najnevjerojatnije, Zdravko Mamić i dalje je politički poželjan saveznik, što donekle govori o općem stanju u društvu, koje tek pokušava postati dovoljno snažno da bi ljude poput Mamića zauvijek izbacilo na marginu, ali i o kratkovidnosti Mamićevih trenutnih pobočnika u takozvanom hrvatskom mainstreamu.
Protiv napretka
Kaos (nered) je izravan protivnik napretka bilo kojeg društva, a osobito sustava u kojima vlada liberalna demokracija: liberalna demokracija temelji se na procedure, dok se vladavina kaosa temelji na nepostojanju, nepoštovanju i izravnom kršenju procedure. Snage kaosa i nereda u našoj zemlji - čak i kada apstrahiramo one političke opcije o kojima danas ne smijemo pisati jer je na snazi izborna šutnja - u našoj su zemlji još toliko snažne da trajno blokiraju društveni i državni napredak.
One su podjednako jake bilo da je riječ o Katoličkoj crkvi (biskup Vlado Košić, ali ne samo on: izjava don Stojića o tome da rat još nije gotov nekoliko je puta skandaloznija), bilo da je riječ o klasičnoj politici (slučaj Milana Bandića i njegova specifičnog vladanja Zagrebom), bilo da je riječ o važnim društvenim temama, poput nogometa i skandalozne činjenice da vodećim hrvatskim sportom upravlja osoba poput Zdravka Mamića.
Dok god naše društvo i naš politički sustav ne pronađu formalne, proceduralne modele, koji će onemogućavati dominaciju zastupnika kaosa na tako važnim pozicijama, Republika Hrvatska ostat će politički i društveno nestabilna. Proizvođači kaosa, poput Bandića, Mamića i Košića (i oni koji im omogućuju da se tako ponašaju), pripadaju među istaknute prepreke napretku hrvatskog društva prema pravnoj državi i vladavini reda.