Kao i ljudi, države i narodi povremeno znaju izgubiti kontrolu nad sobom, ponašaju se nerazumno, rastrojeno, ponekad djeluju i kao podvojene ličnosti. Ljudi, ali jednako i države i narodi.
Kako drukčije objasniti sve brojnije primjere rastrojenih političkih i društvenih tkiva diljem Europe i svijeta, sve očiglednijih i sve oštrijih polarizacija i podjela.
Novinski naslovi vrište, analitičari traže uzroke. Neki institut upozorava na “growing polarization of American society”, navodeći ne samo tematske blokove ideologijskih i političkih sukoba, nego upozorava na sve oštriji i opasniji povratak podjele na “crvenu”, konzervativnu i “plavu”, lib-demokratsku Ameriku.
Na drugim stranama polarizacija nije možda tako formalna, ali je zasigurno bučnija i opasnija. Tajlandski kralj poziva na “jedinstvo nacije”. Ukrajinska se pozornica raskolila. Ban Ki-moon u govoru pred Europskim parlamentom nedavno upozorava na opasno jačanje “politike polarizacije” u Europi, koja već dugo više nije idilično mjesto multikulturalizma i neupitne tolerancije. Na uvijek socijalno osjetljivom europskom sjeveru, od Švedske do Danske i od Nizozemske do Finske, sve snažnije odjekuju klasični desničarski populistički pokliči.
Ako i nemaju udio u vlasti, pritišću vlasti, centar se odmiče udesno. U Slovačkoj na izborima za nekog općinskog načelnika pobjeđuje čovjek koji voli da ga u pivnici i kod kuće zovu Führer. Rusija traži svoju “nacionalnu ideju” u sukobu između obnove političke paradigme snažne države i velike sile nasuprot dekadentoj samorazarajućoj zapadnjačkoj ideologiji, pri čemu su i Pussy Riot i zabrana homoseksualaca na Olimpijadi u Sočiju smišljeno naglašeni fenomeni za izazivanje odbojnosti narodnih masa spram Europe i Unije. Bugarska je na ulicama već mjesecima.
Dugotrajna gospodarska kriza s očiglednim društvenim posljedicama - od nezaposlenosti do smanjivanja ljudskih prava u uvjetima štednje i proračunskih restrikcija - jedan je od uzroka tih sukoba dvaju lica tolikih zemalja. Rastući euroskepticizam, koji hrani jednako dugotrajna politička i identitetska kriza Europe u kojoj rutinska briselska politokracija ne nalazi strateški izlaz i viziju, drugi je ključni uzrok rastućeg rastrojstva društava, nezadovoljstva javnosti i sve dubljih podjela. Neizvjesnost porađa strah, strah izaziva pomutnju, pomutnja vodi podjelama.
Izgradnja stabilnih društava različitosti kao da postaje sve upitnija usred vrtloga krize. Ishodišna točka rastućih polarizacija je, najčešće, kriza identiteta. Gubitak društvene kohezije, kao neizbježna posljedica izostanka vodeće ideologije ili strategijskog cilja, dodatno hrani podjele društava: tamo gdje je ideju komunizma naslijedila ideja nacije i državotvornosti danas je, pod utjecajem sveobuhvatne krize, gospodarske i duhovne, otvorena neispunjena praznina u koju, kako se vidi i u Hrvatskoj, nije teško ubaciti bilo koji od onih tematskih blokova za polarizaciju društva i u koju, u nedostatku jasna vodstva, vizije i strategije, ulaze samozvani populisti, politički šarlatani, lažni propovjednici.
Tamo pak gdje je ideja Europe pala u zastoj polarizaciju izazivaju različiti pogledi na mogući odgovor: zatvaranje i izolacija ili snaženje upravo onih vrijednosti koje su stvorile Europu.
Dodatna opasnost takve kaotične potrage za identitetom redovito proizlazi iz nesposobnosti političkih stranaka da oblikuju uvjerljivu i obuhvatnu viziju razvoja, društvenih vrijednosti i učinkovitu provedbenu strategiju. Tamo gdje demokratski izabrana politička vodstva ne uspijevaju oblikovati, ponuditi i provoditi općeprihvaćenu nacionalnu paradigmu i cilj rađaju se društvena jalovost i letargija. Pogled unatrag, u šestogodišnju recesiju, jasno to potvrđuje.
Odgovor na zdravorazumsko pitanje - što se dogodilo oko nas, od Hrvatske preko cijele jugoistočne Europe, i što su politička vodstva poduzela da zemlje usmjere prema nekom izlazu iz krize - bolno je jasan: ništa. Nije ni ulazak u EU pomogao, jer u Uniju nije unesena nijedna nova, izvorna ideja - naprotiv! - a na unutrašnjem planu, u svjetlu svega što se događa posljednjih mjeseci, gotovo bi se moglo reći da je ulazak u Uniju najbolja stvar koja se Hrvatskoj dogodila na prijelazu iz 21. u 19. stoljeće.
Tako produljena recesija, po znanim zakonitostima povijesti, hrani razne oblike regresije. Uz ostale, i Hrvatska je primjer - zemlja koja je prije četvrt stoljeća gotovo ismijavala susjede kad su ćirilicu proglasili službenim državnim pismom u tadašnjem njihovu nacionalističkom ekstremizmu i koja je prije jedva deset godina ipak našla snage, radi vlastitog mira i razvitka, izgovoriti “Hristos se rodi”, kako bi poslala poruku smiraja i tolerancije, danas je upala u iznuđeni vrtlog tzv. dvojezičnih natpisa, ćirilice, stožera i drugih oblika samozvanih pokušaja da se iscrtaju konture jednog mogućeg identiteta zemlje, nasuprot jednog posve drugog.
Samo jedan, ali upozoravajući primjer lutanja u sada već zaoštrenim naporima da se nađe i oblikuje identitet, da se odgovori na pitanje: tko smo, zapravo, što zapravo želimo biti. U još jednom nevjerojatnom paradoksu: zemlja koja je ostvarila sve svoje temeljne državne nacionalne i strateške ciljeve kao da stoji na raskršću, podijeljena, kao da ne zna što bi sama sa sobom. I to je, čini mi se, najveći grijeh, krimen i krivnja političkih elita - isploviti i dovesti brod do pola puta, ostaviti ga nasred oceana u svijetu koji ionako nema sigurna sidrišta. Tu vrstu odgovornosti prije mjeri povijest, nego državna odvjetništva.
Kako prikladno zvuče riječi irskog premijera iz vremena kad je nekadašnji “keltski tigar” bio upao u ekonomsku krizu: “Postigli smo strašno puno u ovih dvadeset godina. Bilo je to najboljih dvadeset godina u našoj povijesti. I nikamo nećemo dospjeti ako sada izgubimo samopoštovanje. Uspeli smo se vrlo visoko, sad smo tu gdje jesmo i iz ovog se moramo izvući mudro i pametno”.
I zajedno.