Talijanski predsjednik Sergio Mattarella stavio je Hrvatsku visoko na ljestvicu svojih kurtoaznih prioriteta, namijenivši joj svoj šesti međunarodni posjet, u paketu s petim, dan ranije, u Sloveniju. Otkako je izabran na najvišu dužnost, Mattarella je prvo otišao, dakako, u Berlin, pa u Pariz (osovina se poštuje), pa u Bruxelles (ne u Belgiju, nego u sjedište Evropske unije), sutra ide čak na drugu obalu Tibra, u Vatikan, a zatim slijedi dvodnevni posjet prvo Ljubljani, pa Zagrebu. Šuška se, doduše, da je Zagreb bio kasnije na redu, ali da je agilna talijanska veleposlanica u Hrvatskoj Emanuela D'Alessandro uspjela uvjeriti Kvirinal da to Hrvati ne bi shvatili lijepo (ima u De Filippa jedna komedija sa zgodnim naslovom o povlađivanju).
Što se može očekivati od tog posjeta? Zapravo ništa, osim ljubaznih osmijeha s jedne i s druge strane, jer joj je svrha ponajprije upoznavanje, stvaranje prijateljskog ozračja i povjerenja - kakvo je nesumnjivo vladalo između Giorgia Napolitana i Ive Josipovića - a time i otvaranje kanala za neke moguće buduće inicijative, jamačno simbolične, s odjekom u javnosti, ali bez konkretnih bilo političkih, bilo ekonomskih dogovora, jer oni ni na koji način nisu u domeni predsjednika Talijanske Republike nego Vlade (zapravo kao i u Hrvatskoj, ako netko još čita Ustav).
Predsjednik Republike u Italiji mora biti i jest super partes, jer je Italija u tom pogledu striktno parlamentarna Republika, u kojoj je suvereni narod prenio svoje zakonodavne ovlasti isključivo na Parlament (sastavljen od dva perfektno ravnopravna doma, zasad), a Parlamentu jedinome odgovara i Vlada. Predsjednik istupa u prvom licu jedino u trenucima krize, kada faktički postaje povjerenikom za njezino prevladavanje: povjerava mandat za sastav vlade, raspušta parlamentarne domove kada je uvjeren da se u postojećem sastavu ne može više sastaviti vladina većina. U svemu ostalome djeluje striktno iza kulisa, koristeći prestiž svoje funkcije za “moralno nagovaranje”, iznosi - jezikom nalik papinskome - opće stavove koje akteri onda prevode u jezik aktualnih odnosa, ali ne poziva i ne proziva, političke vođe prima samo ako ga oni to mole i tada nema priopćenja o sadržaju razgovora, predsjednika Vlade prima samo ako su se o tome prethodno dogovorili i tada se obznanjuje eventualno tema konsultacija, čuvajući apsolutno dojam ekvidistantnosti. Kada smatra nužnim, predsjednik Republike politički djeluje kroz poruku parlamentarnim domovima, te ima pravo obratiti se javnosti preko svih nacionalnih televizijskih kanala, što se koristi rijetko, u načelu samo na Staru godinu, kada zapravo iznosi svoju rezimirajuću poruku naciji.
Ne odaziva se ni kad ga vrijeđaju, iako svaki od njih ima svoj osobni stil (Scalfaro pompozan i prezriv, Cossiga svadljiv, Pertini prgav, Leone uvredljiv, Saragat ležeran - ali svatko uglavnom gospodski: u Italiji Ustav ne daje Predsjedniku pravo biti bezobrazan, dapače, pozicija ga obavezuje da ustegne jezik i kad bi najpomirljiviji progovorio). Predsjednik, kao i sudac, ako hoće lupiti šakom o stol, to smije i može samo kroz akta iz svoje nadležnosti, ne smije lupetati.
Predsjednik Republike u Italiji zapravo pontificira, ne vlada. I to mu daje veću snagu i veću težinu nego da je organ vlasti.
Nema ama baš nikakve sumnje da će u Zagrebu u rezidenciji predsjednice Republike (i dalje na Pantovčaku) biti konstatirano da su talijansko-hrvatski odnosi izvrsni ali da se poboljšavaju iz dana u dan, što možda i nije savršeno logično, ali je perfektno politički - a zapravo je i istina.
Italija je i dalje glavni vanjskotrgovački partner Hrvatskoj, u Uniji i uopće, a to je definitivno dobra baza za prijateljstvo i osmijehe.
Točno je da bi Hrvatska više voljela da izvozi malo više a ne da razmjena bude toliko neuravnotežena u korist Italije, ali otvorena pitanja su odgođena za drugi put, ponajprije za Milanovića i Renzija. Uostalom, da Hrvati imaju ponuditi što bolje a jeftinije, da su ulagali više u proizvodnju a manje u terene i unutrašnju trgovinu - našli bi put na tržište, ne samo talijansko. Vjerojatno bi se u istom sklopu moglo razgovarati i o potrebi da banke u talijanskom vlasništvu više reinvestiraju u hrvatsku privredu - ali u vodstvu tih banaka jesu hrvatski financijaši. Hrvati bi jamačno voljeli da iz Italije stiže više ulaganja, poglavito “greenfield” - ali kad bi se napokon odlučili da procedure traju 15 dana a ne 15 mjeseci, lakše bi im došla i poštena čeljad s poštenim kapitalom. Ali, kao što rekosmo, otvorena pitanja ostavljena su za drugi put.
Vjerojatno i pitanje zašto je Hrvatska bojkotirala Expo 2015 koji Mattarella na Praznik rada otvara u Milanu. A i zašto u zadnji čas odustaju još neke zemlje, ponajprije one kojima ni paviljon nije dovršen.
Doduše, predsjednik Mattarella će se vidjeti u Zagrebu i s predsjednikom Sabora i s predsjednikom Vlade, djelomice zato što je tako htjela i još manja Slovenija, ali i to će, po svoj prilici, imati samo kurtoazno informativni sadržaj, utoliko prije što nisu njegova vrata na koja treba kucati.
Sigurno će opet biti rečeno kako su manjine most koji nas spaja (pri čemu Italija nedovoljno financira svoju, a Hrvatska nikako svoju - ali ovo je moj osobni sud ).
Ipak, teško da će se čak i u Ljubljani, a kamoli u Zagrebu, otvoriti pitanje ili, ne daj Bože, organizirati pritisak na Sloveniju koja evo četiri decenija od Osimskih sporazuma uporno i okrutno odbija izgraditi “osimsku” autocestu od granice nad Trstom do granice nad Rijekom, i tako talijanskoj manjini omogućiti najbolji način komunikacije međusobno i s maticom domovinom - pa makar i na tih bijednih četrdesetak kilometara derali najskupljim “vinjetama” u Evropi.
Strpljenja, bit će vremena i za otvorena pitanja, tim lakše što odnosi jesu izvrsni.