Mnogo toga se promijenilo od svibnja 2012., kad je Tomislav Karamarko preuzeo vodstvo HDZ-a - promijenila su se u prvom redu očekivanja prema rezultatima vladajuće koalicije, pa sukladno tomu i izborna sreća HDZ-a. Ipak, jedno je ostalo isto: Tomislav Karamarko je predmet posebne medijske obrade te bi se moglo zaključiti da u hrvatskoj politici davno nije bilo takve opasnosti, ni takvog strašila. On je “mumificirani Putin” ( Krunislav Olujić u Novom listu, 4. ožujka 2013.), “komunicira kao da je na sedativima” ( Anđelko Milardović u Slobodnoj Dalmaciji, 8. lipnja 2013.), “nije sposoban razlikovati legitimno od kriminalnog” i “opasan je po Hrvatsku” ( Jelena Lovrić u Jutarnjem listu, 28. veljače 2014.), premda se tu i tamo može predstaviti “kao pristojan čovjek i ozbiljan političar, redigirajući dosadašnju retoriku” (ista istom, 14. travnja 2014.). Ali, kad malo bolje razmislimo, Karamarko je “nesposoban za analitičko mišljenje” (opet, 21. srpnja 2014.). Istina, “Kolindin trijumf silno [ga] je ojačao” (opet, 13. siječnja o. g.), ali ostaje dilema: “Radovati se Karamarkovoj trenutačnoj deradikalizaciji ili žaliti zbog strašne štete koju je svojom neodgovornom politikom dosad napravio“ (pogodili ste, opet! 16. veljače).
Kako je strah od Karamarka rastao usporedno s uspjesima HDZ-a, do izražaja su dolazili ne samo medijski napadi nego sve više projekcije distopije u nastajanju. Tako je “povratak u 1990-e” postao hit-tema u Grand-Guignolu političkih užasa. Teško je reći gdje je vrh ovog maglovitog masiva, ali vrlo je visoka kota dosegnuta ovih dana u intervjuu što ga je Slavko Goldstein dao Jeleni Lovrić u Jutarnjem listu (7. ožujka). Na upit o Karamarkovu povratku Tuđmanu, on traži povrat svog Tuđmana, štoviše njegovu zaštitu i intervenciju: “Nevjerojatno je da neki ljudi u HDZ-u, koje ne smatram glupima, pokušavaju plivati na valu ekstremnog nacionalizma, što je za Hrvatsku pogibeljno. Bude li zaista tako i dalje išlo, onda bi trebalo vratiti Tuđmana da opet zagalami ono o ustašluku koji neće proći. Jer, opasnosti takvih skretanja su vrlo realne. Nije to, naravno, ustašluk koji će ići klati po srpskim selima, ali po onome što iz HDZ-ova tabora pristiže u javnost, neću se čuditi ako dođu na vlast s hapšenjima, s prijetnjama i represijom, možda s logorima, s jednim režimom koji će biti nedemokratski, u suštini ustaški.” Lijepe li lepeze horora! “Kad Crni Marko dođe na vlast” (posuđeno iz naslova kolumne poznatog pluralista Damira Pilića u Slobodnoj Dalmaciji, 10. svibnja 2014.), možda se neće klati po srpskim selima, ali hapšenja i logore ne možemo isključiti. Karamarkov “režim”, za razliku od današnje administracije, bit će “nedemokratski”, a svaki nedemokratski režim u Hrvatskoj je, zna se, ustaški. Kad su “desna skretanja“ u pitanju, čak i Tuđman može postati saveznikom, a odnedavno je postao favoritom ljevice. Po svemu sudeći, naše znanje je sve manje što više raspredamo o recentnoj prošlosti.
Zar je moguće da se previše bavimo poviješću? Takve tvrdnje najvjerojatnije ne odgovaraju istini, ali ponajprije zato što skrivaju odgovor na važnija pitanja: kako se i na koji način bavimo poviješću. Zapravo, takvo “bavljenje” samo je u manjoj mjeri rad na tumačenju prošlosti, a mnogo više izmještanje sadašnjosti u sasvim drukčija vremena preko moralne poduke, često zlorabljene za jasne političke ciljeve. Tako je ustaški režim, što je Slavku Goldsteinu savršeno poznato, više od 40 godina služio kao “povijesni” argument protiv hrvatske nezavisnosti. Mogli ste dokazivati koliko god hoćete da taj režim baš i nije bio posebno nezavisan, a još manje hrvatski, ali sjećanje na njega predstavljalo je preventivnu mjeru protiv svake eventualne hrvatske nezavisnosti. Formula je glasila ovako: “Svijet nikad neće dozvoliti nezavisnu Hrvatsku, jer svaka će nezavisna Hrvatska biti fašistička”. Mi, koji smo stjecali neka iskustva po bijelom svijetu, slušali smo ovu formulu dugi niz godina u raznim varijantama od poznatih i nepoznatih. (Usput, istovjetna formula, uz promjenu imenice “Hrvatska” u “Ukrajina”, vrijedila je za Ukrajince, a donekle vrijedi i danas.) To je nešto što se moralo znati kako bi se izbjegla svaka asocijacija na NDH, što je Tuđman i znao, ali ne uvijek i primjenjivao.
Danas, kad NDH u Hrvatskoj ima manje uporišta od najnovijih ljevičarskih groupuscules, Karamarka se proglašava “u suštini” - ustašom. No, dogodilo se još nešto. Jugoslavija i njen komunistički poredak, koji su desetljećima uzdizani kao jedine sigurne utvrde protiv valova ustašluka, preinačeni su magijom “antifašizma” u jedine nosive temelje autentične i demokratske hrvatske države. Tako je svaka kritika jugoslavenskog komunističkog režima postala suspektna i pretvorila se, hokus-pokusom “antifašizma”, u apologiju ustašluka. Ovo nasljeđe komunizma bilo je dobrim dijelom prekinuto pod Tuđmanom, pa čak i prije isteka kasne komunističke vlasti (Marko Grčić je zbirku “Otvoreni dossier Bleiburg” objavio 1990. u izdanju Vjesnika, OOUR Informativno-revijalna izdanja!) Zacijelo nije bilo na snazi ni 2004. ili 2005., kad je Goldstein nagovarao Mesića, Ivana Lovrenovića i mene da zajedno odemo na Bleiburg i tamo položimo vijenac. Ono je obnovljeno tek nedavno, kroz proteklih desetak godina. U svojoj današnjoj reinkarnaciji Goldstein tvrdi da Sabor ne može “imati pokroviteljstvo nad stradanjem fašističke neprijateljske vojske, ali svi potomci tih stradalih ljudi, svi koji ih iz bilo kojih razloga poštuju imaju pravo njegovati njihova groblja”. Koji su bili razlozi za njegovu spremnost na njegovanje poštovanja prema tim ljudima prije desetak godina i kako doista objasniti njegove neuvjerljive iskaze u citiranim stavkama, u kojima tvrdi da su civili koji su se povlačili s vojskom NDH 1945. “u pravilu... dobivali propusnice da se vrate kući”? Valjda je ono 10 posto žena u Hudoj jami bilo iznimka? Netko će odmahnuti rukom i reći da je na djelu tek predizborna retorika. Prije će biti da je le Théâtre du Grand-Guignol posve žanrovski usmjeren. On ne pozna jednočinke, a kad je Karamarko povod, sve je dopušteno. Karamarkova nedavna izjava o potrebi “promicanja vrednota hrvatske kulturno-povijesne baštine” i nacionalne kulturne politike ubrzo se našla na meti Olivera Frljića koji je ustvrdio kako smo “na korak... od potpune fašizacije kulture“, jer će Karamarkov “politički vrh propisivati što je to nacionalna kultura i tko autentično reprezentira nacionalni identitet” (Novi list, 26. veljače). Nije baš tako rečeno, ali Karamarko je u pitanju.
Proizvoljne teorije o tomu kako se Ur-fašizam može vratiti pod najnedužnijim maskama (Umberto Eco), o tomu kako se fašizam u Hrvatskoj već dogodio (unatoč socijaldemokratskoj Vladi) ili će se uskoro dogoditi (Karamarko ante portas), da su ustaše za uglom ili u njedrima, da će uskoro uskakati kroz prozore i dimnjake - najbolje kroz otvorena vrata, svoj predmet ne traže u fašizmu, nego u Hrvatskoj. Naime, sve znakove klasičnih fašističkih režima teško da ćemo naći u suvremenoj Europi. Ne moramo o detaljima: crnim, smeđim, plavim ili zelenim košuljama te rimskim pozdravima, ali gdje su danas na vlasti revolucionarnokolektivistički pokreti, najčešće duboko nacionalistički i imperijalistički, okupljeni sakralizacijom politike i ideologijom skepse prema ideologijama - suprotstavljeni ljudskim pravima, slobodi osobe, liberalizmu, demokraciji, kapitalizmu, marksizmu, “dekadenciji”, ali i konzervatizmu, s primjesama rasizma i antisemitizma, na čelu s karizmatičnim vođom (Führerprinzip)? Možda u Rusiji? To ne, Rusi u Ukrajini napreduju u borbi protiv fašizma. Na Krimu su ga iskorijenili. Bit će još posla...