Ovo što je Vlada učinila na sprječavanju seksualnog i obiteljskog nasilja izmjenama Kaznenog zakona isto je kao da se rupu na zidu sanira tako da se preko nje stavi naljepnica. Dakako da valja pozdraviti pooštravanje kazni za seksualne delikte, kao i za sve oblike obiteljskog nasilja, posebno kada su žrtve djeca, ali je taj potez miljama daleko od pravog rješavanja problema koji u Hrvatskoj svako malo eruptira.
Najstrašniji slučaj koji je bio okidač za velike građanske prosvjede dogodio se u ožujku ove godine kada je na Pagu otac s prvog kata kuće na betonsko dvorište pobacao svoje četvero djece. Slučaj je na najgrublji mogući način pokazao svu trulež unutar sustava socijalne skrbi. A nije da se i do tada to nije znalo. Godinama se upozorava da kronično nedostaje socijalnih radnika, da su potplaćeni, da često nemaju osnovna sredstva za rad i da su oni koji nastoje pošteno odraditi svoj posao na rubu snaga, dok one koji se provlače kroz sustav jer ih nitko ne može toliko malo platiti koliko malo oni mogu raditi, nitko ne kontrolira.
Djeca koju je otac pobacao kroz prozor još su 2014. trebala biti oduzeta roditeljima, ali je iz nekog razloga Centar za socijalnu skrb odustao od postupka. Da se reagiralo kako je trebalo, ove strašne tragedije ne bi ni bilo. Pravo je pitanje, međutim, koja se pouka izvukla iz slučaja i što se promijenilo od tada do danas. Prvi odgovor Vlade, odnosno premijera Andreja Plenkovića bio je dolazak na veliki prosvjed koji je organizirla glumica Jelena Veljača i promoviranje Veljače u sukreatoricu propisa kojima se treba suzbiti nasilje. Što se socijalnih radnika tiče, oni i dalje rade kako su i radili. Istina je da su se plaće nešto povećale, ali će daljnje povećanje ići u paketu sa svim ostalim zaposlenicima u javnom sektoru (uključujući i prekobrojne uhljebe) kojima će se u izbornoj godini udijeliti 6,11 posto više.
Dakle, odgovor Vlade na jedan od gorućih problema koji premijer toliko duboko osjeća da je poput svakog drugog građanina izašao na ulicu, bilo je primanje organizatorice prosvjeda u Banskim dvorima, peglanje Kaznenog zakona i nedavna odluka kako će se u šest županija koje nemaju nikakva skloništva za žrtve obiteljskog nasilja iz sredstava Europskog socijalnog fonda financirati sigurne kuće. Potrebno je, međutim, učiniti još jako puno toga da bi se moglo govoriti o sustavnom obračunu s obiteljskim i seksualnim nasiljem u kojemu su najčešće žrtve žene i djeca. Nije ga lako iskorijeniti, tim prije što u velikoj mjeri počiva na stereotipima koji su dio mentalnog sklopa društva, ali nije nemoguće.
Premijer jako dobro zna da sve počinje od odgoja i da bi se mnogo napravilo kada bi se u sve škole uveo građanski odgoj gdje bi se djecu podučavalo toleranciji, nenasilju, uvažavanju drugačijih, te važnosti i značenju rodne ravnopravnosti. Građanski odgoj postoji samo u riječkim školama i to zato što Vlada zna da bi se inzistiranjem na njemu zemjerila Crkvi i svim konzervativnim silama koje smatraju da žena mora ostati podređena muškarcu. Zato zanemarujemo odgoj i prevenciju, a fokusiramo se na silu koja nastupa kao odgovor države na nasilje. Ali je i tu puno rupa koje se ne mogu pokrpati izmjenama zakona.
Najveća i najopasnija je ona u sudstvu, a nju nitko i ne pokušava zatvoriti. Tek kada suci počnu odgovarati za svoj (ne)rad, nasilnici će početi dobivati pravedne i zaslužene kazne. I tek tada će razmisliti prije nego što podignu ruku na ženu ili dijete.