Proglašavanje državnog vrha petom kolonom u povorci sjećanja koja će sutra proći Vukovarom bila je kap koja je prelila čašu. Beskrupulozno pretvaranje mjesta hrvatskog zajedništva u polje mržnje i sukoba isprovociralo je reakciju. Dio je branitelja pružio otpor zloporabi ratnih žrtava, dio vukovarske vlasti usprotivio se samozvancima koji najavljuju da će na dan komemoracije oni komandirati gradom, tko nije htio znati što se iza brda valja, sada je morao progledati.
Peta kolona, kao što je poznato, pojam je koji pripapada ratnoj retorici. Označava tajne skupine koje se bave subverzivinim aktivnostima u interesu vanjskog neprijatelja. To su zavojevački jataci u našim redovima. Izdajice, mrskom dušmaninu prodane duše. Izjavom o petoj koloni najviši predstavnici hrvatske državne vlasti imenuju se slugama nekakve vanjske, također izmišljene, agresije. Očito je da bolesna, toksična i sotonska logika koja sada bjesomučno po Hrvatskoj traži četnike, Jugoslavene, petokolonaše… i dalje kipti i eskalira.
Stožer koji u Vukovaru pokušava djelovati kao nekakva paralelna, samopostavljena vlast teško vrijeđa ne samo prve ljude države: Ivu Josipovića, Josipa Leku i Zorana Milanovića. Njihovo proglašavanje petom kolonom uvreda je za sve one koji su ih birali. Uvrijeđenima bi se trebali osjećati svi građani Hrvatske koji poštuju institucije vlastite države. Svatko o vlasti može misliti što god ga volja, ali, cijeni li Hrvatsku, mora respektirati njen izbor i uvažavati njene institucije. Na kraju, takvo je verbalno orgijanje nad grobovima ipak najveća uvreda žrtvi Vukovara i svima onima koji svake godine stižu u sve većem broju kako bi na mjestu nacionalnog martirija zapalili svijeću i u tišini se poklonili stradalima.
Uoči prošlogodišnje tužne obljetnice Fred Matić za vukovarski je marš pijeteta rekao da je isto što i hod po katedrali. Sveto mjesto hrvatske kolektivne memorije. Toponim herojstva i umiranja. Trenutak skrušenosti i sabranosti. Blasfemično je pretvarati ga u mjesto nadvikivanja i sukoba. Političke se utakmice mogu voditi sve vrijeme, samo ne onoga dana kad se komemorira Vukovar. Kako se moglo dogoditi da se simbol oko kojeg se ujedinjuje cijela Hrvatska pretvorio u poligon za pozivanje na mržnju i neprijateljstvo? Čak i među onima koji su u ratu bili na istoj strani.
Lani su stožeraši, djelitelji vukovarske komemoracije, djelitelji Hrvatske, igrali na faktor iznenađenja. Državni su vrh na prepad blokirali. Povorku sjećanja faktički kidnapirali. Ove godine ni Vukovar ni Hrvatsku više ne mogu zaskočiti. Usto, sami su se radikaliziranjem retorike, proglašava-njem državnog vrha petom kolonom, maksimalno razotkrili. Doslovce striptizirali. Više se nitko ne može praviti nevješt. Glumiti da ne zna što se događa. Lani su se činili silno moćnima. Šefovima države onemogućili su kretanje. Dirigirali rijekom od desetine tisuća ljudi. Ponizili su vlast, ali su ponizili i Vukovar i tako zgrozili javnost. Pokazali su da im ništa nije sveto. Svojom tvrdom namjerom da ove godine odu još dalje isprovocirali su odgovor.
Izuzetno je važno da im je odgovoreno iz njima bliskih krugova. Ljudi koji su im svojedobno bili rame uz rame sada traže raspuštanje Stožera, tvrdeći da se pretvorio u glavni remetilački faktor u Vukovaru. S desnice, jedna od pravaških stranaka i HDSSB, osuđuju izjave o petoj koloni i najavljenom ponovnom politizira-nju i podjeli vukovarske komemoracije. Raskol među nekadašnjim ratnim drugovima pokazuje da se možda ipak nisu svi borili za istu stvar. Svi su se vjerojatno borili za Hrvatsku, ali kakva će ona biti, oko toga se, kao što se i danas može vidjeti, nisu baš slagali. Jedni su se borili za slobodnu Hrvatsku, drugi za pobjedu nad Srbima. Nije isto, što je danas možda jasnije nego devedesetih.
Nastala situacija najviše kompromitira HDZ, stranku čiji je vrh mislio da će raspirivanjem stožeraške retorike i braniteljskih prosvjeda dobiti vjetar u krila, ali će ga, nesposobnog za upravljanje, izbaciti iz sedla. Javno je i tajno šurovao s dilerima mržnje, misleći da će gospodariti njihovim akcijama. Pokazalo se da im je zarobljenik pa HDZ-ov gradonačelnik Vukovara muca, pere ruke i faktički priznaje da su ga ljuti drugari iz stožera prevarili, da ga nisu obavijestili što spremaju, nego su mu radili iza leđa… Ukratko, da sada oni njemu i HDZ-u udaraju tempo.
Tomo Karamarko nikako nema kapacitete jednog Franje Tuđmana koji se ultrašima znao koristiti, ali ih je uvijek držao na lajni. U Vukovar je Tuđman stigao s porukama međunacionalnog pomirenja, Karamarko slijedeći stožeraško zakuhavanje međuetničke i unutarhrvatske podjele i rata. Aktualni šef HDZ-a morao bi, ako još može, pokazati da su uzde u njegovim rukama. Odnosno da mu strankom i njenom politikom ne dirigira ratnohuškački raspoloženi Tomislav Josić, otac pučističke parole o državnom vrhu kao petoj koloni. Ili se Karamarko definitivno pretvorio u njegova potrčka?
Vukovar i Ovčara neka su vrsta hrvatske Hirošime pa bi ih trebalo obilježavati onako kako se Japan spominje svoje tragedije. Civilizirano, u dubokoj šutnji i kontemplaciji, u zajedništvu komemoracije koja dolazi prije političkih i svih drugih razlika. Političkim divljanjem na mjestu stradanja, galamom umjesto molitve, otvaranjem novih sukoba tamo gdje ih nije bilo, hvatanjem za vratove umjesto za ruke, kao da je narod željan novih ratova, a ne mira, Hrvatska se ruga žrtvama Vukovara. Nastavljajući i proširujući nekadašnju spiralu mržnje, ratnu pobjedu pretvara u mirnodopski poraz.