Ivo Josipović nije prošlog tjedna obišao rodne kuće Josipa Broza i Franje Tuđmana samo zato jer je, kako je sam objašnjavao, grijeh biti u Zagorju a ne zaustaviti se u Kumrovcu i Velikom Trgovišću. Ne, nakon što je u Dubrovniku od njemačke kancelarke Angele Merkel dobio vrlo snažnu podršku za svoju regionalnu politiku, zasnovanu na pomirenju i okrenutosti prema budućnosti, predsjednik je svojim poklonom sjenama prethodnika poslao na simboličkoj razini još jednu programatsku poruku. Transverzala Tito - Tuđman - Josipović predstavlja političku platformu nacionalno integrirajućeg karaktera. U kojoj se aktualni šef države i prvi hrvatski predsjednik pojavljuju kao saveznici u svom odnosu prema Titu. Franjo Tuđman u ovom je slučaju saveznik Josipoviću protiv HDZ-a. Odnosno, protiv politike koju aktualni šef te stranke Tomislav Karamarko propovijeda.
Premda stalno govori o povratku Tuđmanu, HDZ se danas retorikom svoga rukovodstva radikalno odmakao od važnih, možda i najvažnijih političkih postavki vlastitog utemeljitelja. Ne samo da se odmakao, nego u nekim stvarima nastupa kao potpuna suprotnost Tuđmanovim stavovima. Možda se najizrazitije taj konglomerat razlika sublimira u odnosu prema Titu. Kojega će Karamarko, kako je najavio, izbaciti s Pantovčaka. Gdje mu je Franjo Tuđman postavio bistu. Uklanjanje Titova poprsja simbolički je marker HDZ-ova revidiranja Tuđmana, koje ide u širokom rasponu od najave da će, čim se vrate na vlast, ukinuti Trg Josipa Broza Tita u Zagrebu do inzistiranja na provođenju lustracije. Tito pripada prošlosti i sigurno nije najvažnije, pa čak ni bitno pitanje hrvatske sadašnjosti. Ali, potpunom negacijom Tuđmanova odnosa prema Titu HDZ odbacuje i kapitalnu mu ideju nacionalne pomirbe. Nosivu postavku cijele njegove političke platforme. Vjerojatno je Tuđmanov model uvažavanja svih sastavnica hrvatske povijesti bio ponešto naivan, ali potreba, koju je u jednom vremenu zadovoljavao, nije nestala. Nego je i danas do neba vapijuća.
Možda je zaista šteta što lustracija u Hrvatskoj nije provedena odmah, početkom 90-ih, kao u nekim drugim postkomunističkim zemljama. Ali sada, četvrt stoljeća nakon demokratske, višestranačke revolucije, strukture naslijeđene iz bivšeg režima, pa i one koje su mogle biti objektom lustracijskih zahvata, uklonjene su silom prirodnih zakona. Hrvatskoj treba istina o prošlosti, ali joj ne treba utopljenost u prošlost kao zamjena za lošu, nikakvu sadašnjost. Svojom najavom o brisanju Tita i pokretanju lustracije HDZ pokušava kamuflirati svoje stvarne namjere, a to je vođenje revanšističke politike. U zemlji još uvijek teško opterećenoj povijesnim rascjepima takve najave sigurno ne mogu biti korak prema nužno potrebnom političkom stabiliziranju, nego su, upravo suprotno, poigravanje mogućnošću da se u već zametnutom verbalnom građanskom ratu prijeđe s riječi na djela. Za Hrvatsku nema ništa opasnije od jahanja na furijama revanšizma. Zato ni HDZ-u takva retorika ne može donijeti ništa dobro. Prvo, zato jer se oni koji dolaze najavljujući rušenje spomenika i brisanje memorije nikako ne ogu percipirati kao graditelji.
Drugo, žestoki obračun s naslijeđem Titove ere teško da u hrvatskoj javnosti može dobiti nedvosmislenu i snažnu potporu. Ne zato što bi Hrvatska čeznula za povratkom u prošlost, nego zato jer iz tog vremena ne vuče isključivo negativno iskustvo.
Treće, najavljeni obračun s Titom, posve suprotan politici koju je vodio Tuđman, teško da može dobiti istinsku i nepodijeljenu podršku i unutar HDZ-a.
Za razliku od Karamarka, nesposobnog za analitičko mišljenje, za kojega je Tito nedvosmisleno i samo zločinac, Tuđman je stranku gradio preuzimanjem političkih ideja i kadrova u širokom potezu od desnice do ljevice. Nacionalna pomirba nije mu bila samo taktički ustupak ratnim uvjetima u kojima se Hrvatska našla. Nije slučajno držao Titovu bistu u svom uredu. Predsjednik Jugoslavije svakako nije bio demokrat. Teško ga je ne dovesti u vezu s poratnim zločinima. Ali, bio je na čelu antifašističkog pokreta koji je spasio Hrvatsku i vratio joj neke oduzete dijelove. Uostalom, Tuđmanov je osobni partizanski background olakšao međunarodno priznanje Hrvatske. Tko to ne shvaća, ne može razumjeti ni Hrvatsku, ni Tuđmana.