Premda je uvođenje instituta “state of the union” sam inicirao, Zoran Milanović svoje prvo podnošenje izvještaja o stanju nacije tek je polovično iskoristio. Dan nakon premijerova nastupa postavlja se pitanje što je svojim obraćanjem Saboru i javnosti postigao te što će od njegova izlaganja na koncu ostati. Ne mnogo!
KADA SE HRVATSKA MOŽE NADATI BILO KAKVIM POZITIVNIM POMACIMA? Piše Jelena Lovrić
Šef Vlade iskoristio je priliku da opširnim i ambicioznim, s mnoštvom brojčanih podataka garniranim ekspozeom ekonomiju stavi u žižu svog interesa. Demantirao je tako procjene kritičara da ga gospodarske teme uopće ne zanimaju. Odnosno da o njima pojma nema. Njegovi su dosadašnji, vrlo sporadični izleti u tu domenu djelovali nesigurno, neupućeno i zbunjujuće. Ovoga puta, dobro pripremljen i opskrbljen statistikom, pokušao je pokazati svoju verziranost i kompetentnost.
Osim toga, obraćanje javnosti zahtijeva seriozan i smiren diskurs, bez improvizacija kakve se kod Milanovića često pretvaraju u spiralu nikad dovršenih reinterpretacija i objašnjavanja. Premijer ovaj put nije imao svoj uobičajeni gard narogušenosti. Spustio je loptu. Čak je djelovao koncilijantno. Sve dok se nije počeo cerekati na diskusije oporbenih lidera. Tomislav Karamarko sa svojom isukanom inicijativom o prijevremenim izborima možda zaista djeluje kao crni vic, ali premijer sebi ne smije dopustiti takvo ponašanje. Milanović je ukupni dojam pokvario i svojim bijegom iz sabornice. Odbijajući saslušati debatu zastupnika ponizio je Sabor i obezvrijedio važnost trenutka.
Sve ostalo bilo je tek zakopavanje u status quo. Premijer, prvo, poslanicu urbi et orbi nije iskoristio da najavi bilo kakve ozbiljne promjene u svojoj politici. Zapravo najavio je da nikakvih važnih promjena neće biti. Premda dosadašnja Vladina politika evidentno ne daje rezultate. Ali Milanović nije pokazao ni trunku samokritičnosti. Očito je zadovoljan radom svog kabineta. Priznaje da je ekonomska situacija teška, ali odgovornost za katastrofu adresira isključivo bivšoj vlasti. Premda nije daleko od istine, ali dvije godine nakon što je preuzeo kormilo države taj izgovor više ne može biti validan. HDZ-ovo je naslijeđe strašno, ali aktualna ga vlast ne uspijeva prebroditi. Kriza se produbljuje. A premijer ne nudi nikakav zaokret. Zapravo pokazuje da Vlada i dalje luta, ne nalazeći model po kojem bi pokrenula ekonomiju.
Milanovićevo izlaganje bilo je programski nejasno i neobećavajuće. Nepovoljne rezultate ne spominje ili ih relativizira. Preskočio je niz tema koje ukazuju na neuspješnost njegove Vlade. Poput obaranja kreditnog rejtinga države. Nije ponudio odgovore na neka ključna ekonomska pitanja. Najavio je donošenje mjera za gospodarski oporavak, ne shvaćajući apsurdnost tajminga. Takvi se paketi donose na početku, a ne na polovici mandata. Spomenuo je interventne mjere kombinirane s reformama, ali ni jedno ni drugo nije precizirao. Istakao je da dinamika reformi mora biti usklađena s mogućnostima gospodarstva i društva, ali u slučaju Hrvatske to je uvijek bio tek izgovor za izostanak bilo kakvih reformskih poteza.
Vlada neće smanjivati broj zaposlenih u državnoj upravi, jer čuva radna mjesta. Da sva radna mjesta nisu ista i da prekobrojna administracija ubija privredu - to se nije čulo. Ni o reformi lokalne uprave ništa. Nema naznaka kako će smanjiti rashode. Premijer je, doduše, najavio neke bolne rezove, ali više kao iznuđenost, danak sve težem punjenju proračuna, a ne kao politiku prevladavanja krize i povećavanja sada mizerne hrvatske konkurentnosti. Potpuno ignorirajući vlastite greške, pa slijedom toga ne najavljući bilo kakve promjene, premijer Milanović svojom poslanicom, sve u svemu, nije ponudio nikakav iskorak iz statusa quo.
Drugo, kao da je situacija najnormalnija, premijer ni u svom programu ni u svojoj Vladi ništa krucijalno neće mijenjati. Kadrovski postav ostaje isti. Premda sve upućuje da bi mu jedno dobro provjetravanje u kabinetu bilo nužno. Iz Milanovićeva je izlaganja, naime, potpuno jasno da se samo ministar financija može smatrati uspješnim. Kad nema rezultata, onda je rekonstrukcija Vlade jedina pametna odluka. Da je u svom ministarskom koru najavio kadrovske izmjene, premijer bi stvorio ozračje novog početka. Ali on s istim ljudima vozi dalje. Navodno u nove radne pobjede! Isti šef Vlade, isti kabinet, ista politika, sve to znači samo jedno - da nam je status quo jedina perspektiva.
Treće, premijer svoje obraćanje u Saboru nije iskoristio ni da bi opoziciju i javnost pozvao na suradnju. A bez toga i najbolji će programi ostati mrtvo slovo na papiru. Bez toga ni najbolja Vlada ne može pronaći izlaz iz krize.
Umjesto dijaloga s opozicijskim strankama, Milanović je otvorio nove sukobe. Podnošenje izvještaja shvatio je isključivo kao međustranački obračun. Zato je dimenzija odnosa prema javnosti potpuno izostala. Premijer se građanima nije ni pokušao obratiti. Još manje ih dobiti za saveznika. Pozvao je tek na novu rundu strpljenja, a da ništa konkretno nije ponudio. Ništa nije obećao.
Nije rekao kad se mogu očekivati prvi pomaci nabolje, ni kad će njegova politika početi davati rezultate. Nije precizirao kad će doći do ekonomskog oporavka zemlje. Nije otkrio čak ni to koje će ključne poteze povući u idućoj godini. Još manje da bi za njih tražio podršku. Javnost od premijerova obraćanja ništa nije profitirala. Jednako je neinformirana kao i prije. Niti je dobila bilo kakve garancije u pogledu budućnosti. Sve je u magli neizvjesnosti, baš kao i dosad. Što se, dakle, nakon poslanice premijera Milanovića može očekivati? Ništa posebno! Samo jedan veliki status quo. Prilika za buđenje optimizma neslavno je propala. Parada u Saboru nije ni bila zamišljena kao poziv na neku širu mobilizaciju i okupljanje.